Iako konačni rezultati prošlonedeljnih pralamentarnih i predsjedničkih izbora u BiH još nisu objavljeni, osnovno se zna: U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine po prvi put od rata do danas među tri člana nema predstavnika ni jedne "povjesne" nacionalne stranke (bošnjačke SDA, srpske SDS i hrvatske HDZ). Na parlamentarnom nivou skoro pa isto. U Republici Srpskoj partiju koju je svojevremeno osnovao Radovan Karadžić pregazila je navodno socijaldemokratska stranka Milorada Dodika. Stranka danas, objektivno, mnogo više liči na populističku partiju Janeza Janše u Sloveniji koji je, takođe, nekada bio "socijaldemokrat". U Federaciji je do sada neprikosnovenu poziciju SDA, čiji je otac Alija Izetbegović, veoma ozbiljno ugrozila a ponegdje i pobijedila navodno umjerenija Stranka za BiH Harisa Silajdžića. Među najdrastičnije podijeljenim Hrvatima godinama vladajući HDZ detroniziran je u bezmalo pola izbornih jedinica od strane opet navodno "novog" HDZ 1990. Za mnoge začuđujuće, formalno najozbiljniji prodor nenacionalističkih snaga ipak je zabilježen upravo kod Hrvata: U Predsjedništvo BiH u njihovoj "kvoti" ušao je član SDP Željko Komšić. Pored toga u mnoge kantonalne skupštine, u skupštinu Federacije pa i Parlament BiH ušla je multinacionalna "Stranka za Boljitak". Riječ je o partiji koju su pokrenuli vlasnici poznate hercegovačke kompanije i familije Lijanović.

Kada se sve ovo sada već zna za neutralnog političkog promatrača unutrašnjih prilika u BiH zaključak je jasan: Postignuti rezultati su uglavnom očekivani jer su prirodno generirani ustavnom i društvenom zbiljom u državi. I drugo, oni su izvjesno porazni za budućnost Bosne i Hercegovine i perspektive njenog sređivanja i razvoja. Slobodnije rečeno, samo političkom slijepci nije prepoznatljiva notorna činjenica: Ova politička realnost BiH koja je proistekla iz dejtonskog okvira favorizuje u svakom pogledu nacionalizam nad svim drugim oblicima organizovanja i funkcioniranja. Nacionalizam je jednostavno u komparativnoj prednosti ispred svih drugih političkih koncepta i ideja. To više nije stvar volje stanovnika BiH, čak ni izborne volje glasača, to je mehanizam i okvir iz kojeg je skoro nemoguće iskoračiti.

Samo desetak dana poslije izbora kao tipična ilustracija ove situacije pojavljuje se "slučaj" Željka Komšića, legalno izabranog člana Predsjedništva BiH na "hrvatskoj listi". Njegov izbor sa liste SDP u mnogim krugovima "čistih hrvatskih partija" smatra se prevarom, izdajom i skandalom. Harangi su se pridružili i crkveni krugovi a javno se i lukavo u tom smislu oglasio i kardinal Vinko Puljić. Sarajevski novinar, analitičar i docent na Fakultetu političkih nauka Nerzuk Ćurak ovako opisuju pomenutu situaciju: "Argumentacija koja se upotrebljava protiv Komšićeve pobjede pripada registru naci-bontona. Nažalost, i mentalno i kulturno i pravno-politički naviknuti smo na tu vrstu bontona: pravila "lijepog" etnokorporativističkog ponašanja ugrađena su u našu neustavnu ustavnu normu. Politički gledano, Komšić će svojom progresivnom političkom egzistencijom, obnašajući funkciju koju je dobio od građana, postati državni neprijatelj broj jedan, neprijatelj sistema…"

U danima iza izbora domaći politički promatrači nisu previše zabavljeni silnim kombinatorikama koje su moguće u formiranju vlasti. Narod je glasao kako je glasao i svako ima legitimno obrazloženje za svoj glas. Predizborne mašinerije proizvele su strah koji se savršeno uklopio u postojeći nakazni ustavni okvir i rezultat je takav kakva jeste. Analitičari se, na drugoj strani, uglavnom slažu da je izborima ovjerena još jednom nacionalistička matrica samo pod drugim imenom. Strani inžinjeri bosanskohercegovačke realnosti uvjereni su da je glavni domaći zadatak, postavljen još dolaskom Pady Ashdowna, realiziran: detronizirane su nacionalističke partije koje su temeljito ugrađene u ratnu tragediju BiH. Sasvim formalno gledajući, možda su u pravu. Ono što oni ne vide, ili neće da vide, mnogo je opasnije, dublje i komplikovanije. Glavno urušavanje Bosne i Hercegovine minulih godina nije se odvijalo na terenu države, već na terenu društva. Mnogo toga što je u društvenim odnosima nekada bilo nezamislivo, danas je prihvaćena realnost. Fascinantno je koliko najodgovorniji prerdstavnici međunarodne zajednice i u Sarajevu i u Brislu hoće da proglase stanje u BiH, pa i rezultate ovih izbora, velikim uspjehom! Pri tome im je bitan samo formalni okvir u koji se, istina, može djelomično smjestiti pomenuti Ashdowunov domaći zadatak – detronizirati SDS, HDZ i SDA. Stranci ili nemaju pameti i mudrosti da vide, ili ne žele da vide notornu činjenicu: Izborni rezultati promovirat će najmanje tri potpuno odvojene i suprodstavljene politike. Kao i do sada ni jedna od tih odvojenih politika ne može sama pobijediti pa će se one uzajamno na karikaturalan način "uvažavati" i formalno podržavati. Tim prije što se RS sada i formalno oslobodila SDS-a i njeno se egzistiranje više ne naslanja na zločin. Unutar toga, iza zatvorenih vrata, strateški cilj svake te politike biće rušenje one druge. Na takvoj platformi apsolutna je iluzija da se može sagraditi bilo kakva država. Ko pokuša da iskorači iz ovog đavoljeg kruga, osuđen je na propast. Tipičan primjer je BiH socijaldemokratija koja je po supstanci svoje multi platforme uvijek na suprotnoj strani od dejtonske BiH. A tu dejtonsku BiH međunarodna zajednica strasno voli. Slično je čak i sa dosadašnjim predsjednikom SDA Sulejmanom Tihićem koji je dramatično poražen kao kandidat za člana Predsjedništva BiH. Zašto? Pa zato što se drznuo u svom mandatu da "omekšava" radikalizam svoje stranke i što nije išao sa agresivnom i ratničkom retorikom među birače. On se legitimirao kao pristalica tradicijske linije kod Bošnjaka koji ne misle da treba da vladaju nad drugima. I izgubio je.

Stranci stalno ponavljaju da pakuju kofere i odlaze iz BiH. Već su u svoj saldo uknjižili uspjeh bh. misije. U površinskoj procjeni ovdašnjeg stanja uzajamno dijele komplimente jedni drugima. Realno, Bosnu će ostaviti u situaciji "permanentne krize niskog intenziteta". Niko se neće baviti životom, ekonomijom, prosperitetom. Snaga će se gubiti u iscrpljujućim pokušajima da profunkcioniše nešto što sistemski ne može da funkcioniše. Postoje samo dva moguća razloga zašto je ta netačna inostrana procjena stanja takva. Ili u svojim pojednostavljenim i katastrofalno uniformnim pogledima na instaliranje demokracije stvarno ne znaju šta se ovdje dešava, ili postoji interes da se kriza produbi. To je, ipak, tema za drugu priliku.