Ovaj rad je usredotočen na identifikaciju mogućih mehanizama za poboljšanje djelotvornosti federalne strukture u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu javne uprave. Različite statistike o kapacitetima javnih uprava u federalnim (i unitarnim) državama pokazuju da federalizam per se nije uzrok nedjelotvornosti javne uprave. Stoga federalna struktura Bosne i Hercegovine, teritorijalno organizovana na svoja dva kamena temeljca: 1) tri konstitutivna naroda (zajedno sa ostalima) kao građani Bosne i Hercegovine i 2) dva entiteta (zajedno sa Brčko Distriktom Bosne i Hercegovine), predstavlja osnovu za saradnju uz pristup istoj u dinamičnijem smislu u cilju stvaranja adekvatnih preduslova za djelotvornost takve strukture. S tim u vezi, koncept međuvladinih odnosa treba da bude u fokusu svih relevantnih aktera u narednim godinama.

Iako Ustav BiH ne sadrži široke normativne pretpostavke za razvoj međuvladinih odnosa u BiH, praksa ukazuje na postojanje određenih oblika horizontalne i vertikalne međuvladine saradnje, sporadičnih i pretežno neformalnih. Među razlozima ograničenog obima međuvladine saradnje posebno se mogu izdvojiti posljedice građanskog rata, zatim česti politički konflikti i intervencionizam Kancelarije Visokog predstavnika, naročito tokom prve decenije od stupanja na snagu Ustava BiH.

Na tragu prethodno navedenog, umjesto intervencionizma Kancelarije Visokog predstavnika, politički osjetljivih procesa izgradnje novih institucija na nivou BiH i širenja nadležnosti BiH, potrebno je ustupiti mjesto podsticanju horizontalnih i vertikalnih međuvladinih odnosa putem instrumenata kao što su: međuvladini sporazumi, međuvladina tijela i mehanizam koordinacije u procesu evropskih integracija.

Pored toga, važno je istovremeno razvijati kulturu dijaloga i vansudskog rješavanja federalnih sporova, putem mehanizama arbitraže i medijacije. Dosadašnja praksa pokazuje da postoje uzajamni interesi entiteta (i kantona) za saradnjom u brojnim oblastima (npr. ekonomski razvoj, policijska saradnja, izgradnja saobraćajne infrastrukture, zaštita životne sredine), pa je neophodno da relevantni nosioci izvršno-političkih i upravnih funkcija u BiH, umjesto političkih sukoba, preduzmu korake ka saradnji i konsenzusu.

Ovaj zadatak se postavlja kao imperativ, u okolnostima u kojima hiljade stanovnika svake godine napuštaju BiH. Stoga je nužno razgovarati i graditi povjerenje, što ne mogu učiniti Visoki predstavnik, niti bilo koja institucija međunarodnog karaktera, nego isključivo domaći akteri. Iako je za BiH karakteristično odsustvo minimuma konsenzusa o njenoj budućnosti i duha kompromisa, odnosno federalne lojalnosti, smatramo da je put do njih moguće pronaći, između ostalog, razvojem instrumenata međuvladinih odnosa i vansudskog rješavanja federalnih sporova, pogotovo ako se ovi instrumenti u praksi budu koristili u većoj mjeri nego što je to bilo u dosadašnjem periodu.

Ivo Andrić je, kao vrstan poznavalac bosanskohercegovačkog mentaliteta, u „Travničkoj hronici“ napisao da „Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje (…) i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca“ . Kada se „spasenje“ počne tražiti unutar BiH, biće moguće izgraditi duh kompromisa i minimum konsenzusa o budućnosti BiH, što je dug prema generacijama koje dolaze.