I dok se slavlje oko srebrne medalje koju je Hrvatska osvojila na upravo završenom Svjetskom prvenstvu još uvijek nije stišalo, kontroverze se nastavljaju. Podsjetimo, nakon što je u ponedjeljak hrvatska nogometna reprezentacija sletjela u Zagreb, na ulicama ju je dočekalo više stotina hiljada ljudi: velika proslava za zaslužen rezultat. No, ono što je zasmetalo (manjem) dijelu liberalne javnosti i većini stranih posmatrača je nastup Marka Perkovića Thompsona. Pjevač je prvo pozvan u autobus, kako bi pjevao igračima, a onda je na centralnoj bini na Trgu Bana Jelačića otpjevao pjesmu u kojoj se spominje paradržavna tvorevina na području Bosne i Hercegovine, takozvana Herceg – Bosna. Podjestimo, sud u Haagu je šestorici inspiratora i nalogodavcima Herceg Bosne presudio kaznu od 111 godina robije, a sve je završilo samoubojstvom generala Slobodana Praljka, pred tv- kamerama.

Sve u svemu, hrvatska nogometna reprezentacija je bacila sjenu na svoj uspjeh pozivanjem pjevača na čijim se koncertima veličaju pro-fašistički režim Ante Pavelića iz Drugog svjetskog rata i krajnje desne nacionalističke ideje. Ali, to pokazuje i najmanje još dvije stvari: bez obzira na silnu želju desnih populista, pa i dijela politike Evropske unije, da na svaki način pokažu da Hrvatska nije dio Balkana, pojave poput Thompsona – masovno i skoro bezrezervno prihvaćene – pokazuju da je upravo suprotno. Ako se Balkan, što jeste slučaj sa predrasudama Zapada, gleda kao nešto krajnje negativno i posprdno, kao grupa plemena koja ili vodi rat ili se sprema za njega, onda je Thompson, i ideologija koje se plete oko njega, apsolutan dokaz “balkanskog” naboja hrvatskog nacionalizma.

Druga stvar je slika društva: to je slavlje deprivilegiranih, osiromašenih ljudi s niskim plaćama i jednim od najslabijih standarda u Evropskoj uniji, kojem u zabrinjavajućim brojkama odlazi stanovništvo, i oni svoje, praktično, jedino uporište traže u nacionalnoj ideji. Tom fantomu iz 19. stoljeća koji, svako na svoj način, utjelotvoruju pjevač Thompson, predsjednik nogometnog saveza Davor Šuker, pa čak i “majka” nacije sa zadnjeg Mundijala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Sve u svemu, da stvar još ne bude gotova, potrudio se i Efraim Zuroff, poznati lovac na naciste iz Simon Wiesenthal Centra koji je poručio da “Thompson nigdje ne bi trebao biti počasni gost, a kamoli na jednom od najvećih okupljanja u hrvatskoj demokratskoj povijesti, na slavlju veličanstvenog sportskog rezultata. Luka Modrić možda uistinu jeste zaslužio titulu najboljeg igrača prvenstva, ali zbog poziva Thompsonu da pjeva zaslužuje crveni karton. “

Da, živimo u svijetu u kojem svako, osim prava na političke ideje, ima pravo i na komentiranje nogometa, ali negdje moramo prihvatiti i to što kaže Zlatko Dalić, selektor hrvatske nogometne reprezentacije. Upitanog zašto je Thompson pjevao na proslavi, prvi put ga se moglo vidjeti iznerviranog u javnosti. “Nemojte mi postavljati takva pitanja. Što pjevač, kakav pjevač (… ) Tu nije mjesto za vaše pitanje. (…) Pjevao je pjevač koji je naša himna.” – odgovorio je vidno iznerviran na pitanje novinara N1 televizije.

Selektor – profesionalac, koji očigledno ne želi uskratiti navijačima da slave uz ono što žele, ipak, neće ostati samo na rodnom mjestu, u Bosni i Hercegovini, 24. jula je zakazan svečani doček koji će svojom pjesmom uveličati niko drugi nego – Thompson. Čiji koncerti uglavnom bivaju zabranjivani diljem Evropske unije, zbog već navedenih razloga. Ono što ne može u Evropi, može u Bosni i Hercegovini, i tako će, očigledno, biti još dugo.

Tako će se krug zatvoriti, tamo gdje je, praktično i krenuo. U Livnu, BiH, u “Herceg – Bosni, srcu ponosnom”, o kojem pjeva Thompson, u općini koja se u odnosu na popis stanovništva od prije rata skoro prepolovila. Ali, u kojoj, očigledno niko, pa ni njezin najistaknutiji građanin neće odustati od “filozofije” čije su posljedice siromaštvo i raseljavanje. Od plemenskog doživljaja svijeta, te možda i najpogubnije crte negativne percepcije Balkana. U kojoj živi dobar dio hrvatske političke svakodnevice. Dok sviraju pjesme Marka Perkovića Thompsona.