U Dubrovniku postoji jedno mjesto koje ostavlja dojam da pripada nekom drugom gradu. Današnji Dubrovnik, “biser Jadrana“, turistička je destinacija koju godišnje posjeti milijun i pol turista (podaci iz 2019.), mjesto koje oduzima dah, grad u kojem se povijest i ljepota prepliću čineći ga jednom od najatraktivnijih destinacija na cijelom Mediteranu. Na toj slici za razglednicu – sačinjenoj od srednjovjekovnih utvrda koje se uzdižu nad morem, crvenih krovova, kamenom popločanih uličica, plaža i kristalne vode – ima, međutim, prostora i za jednu staru jugoslavensku tvornicu u kojoj danas buja kreativnost mladih Dubrovčana. Riječ je o Tvornici ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP), smještenoj u neposrednoj blizini luke i autobusnog kolodvora. TUP je osnovan 1953. godine i desetljećima je predstavljao stub industrijske četvrti Gruž.

Ovoj tvrtki, koja je još uvijek u vlasništvu zaposlenika – nasljeđe jugoslavenskog radničkog samoupravljanja – prijeti potpuna obustava rada. Međunarodna konkurencija i nedostatak mlade radne snage koja bi zamijenila radnike koji su otišli u mirovinu doveli su do postepenog pada proizvodnje u TUP-u koji danas preživljava poglavito zahvaljujući najmu napuštenih hala.

U te prostrane hangare, u kojima je u zlatnom dobu tvornice radilo oko 700 radnika (danas ih je manje od 40), nedavno su se nastanile udruge, startup kreativne tvrtke, mali laboratoriji, muzeji i barovi, pretvarajući cijeli kompleks u dinamičnu kulturnu četvrt koja predstavlja apsolutnu novinu u Dubrovniku.

Muzej crvene povijesti

Hodajući među praznim skladištima i prašnjavim strojevima TUP-a, s vremena na vrijeme se može primijetiti poneki mladić kako izlazi kroz teška limena vrata. Netko je pretvorio podrum u muzički studio, netko na prvom katu izrađuje predmete od keramike, netko tu dolazi igrati tango, netko pohađa tečaj joge a netko čeka da otvori malu diskoteku koja je već nazvana “Dubina“.

U uličici koja povezuje sve te prostore nalazi se jedno autentično mjesto okupljanja – bar Muzeja crvene povijesti , prvog hrvatskog muzeja posvećenog Jugoslaviji, koji se također nalazi u sklopu tvornice ugljenografitnih proizvoda. “Otkrili smo ovaj prostor krajem 2018. godine i bila je to ljubav na prvi pogled“, prisjeća se Krešimir Glavinić, mladi direktor muzeja. “S jedne strane, zdanje je, već samo po sebi, nasljeđe jugoslavenske prošlosti te se odlično uklapa u našu ideju. S druge strane, nalazi se izvan bedema i stare gradske jezgre a mi smo ovim projektom željeli upravo pokazati da je u Dubrovniku moguće stvarati kulturu i izvan gradskih zidina“, objašnjava Glavinić. Od 2019. godine, kada je Muzej crvene povijesti otvorio svoja vrata, tridesetak tisuća posjetitelja vidjelo je stalnu postavku koja, kroz veoma bogatu kolekciju predmeta (u kojoj su svoje mjesto našli i jedan Yugo i novinski kiosk), prati povijest Jugoslavije, od perioda prije Drugog svjetskog rata do raspada zemlje devedesetih godina.

“Nije lako pokrenuti muzej. Krenuli smo s ušteđevinom mog brata, nešto manje od tri tisuće eura – ističe Krešimir (rođen 1987.) – i s tim skromnim budžetom smo šest mjeseci obilazili cijelu bivšu Jugoslaviju u potrazi za predmetima koji bi mogli ispričati njezinu povijest na objektivan način. Potom smo dobili malu financijsku pomoć od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i uzeli smo kredit u jednoj banci“.

Muzej crvene povijesti je tek nedavno, zahvaljujući mjerama koje je hrvatska vlada usvojila radi ublažavanja ekonomskih posljedica pandemije, uspio dobiti sredstva iz europskih fondova u vidu subvencioniranog zajma (kamatna stopa od 0,25% naspram 6% koliko nude banke). “Pokretanje muzeja je dugačak proces koji zahtjeva mnogo rada u području marketinga, naročito u četvri u kojoj je protok turista manji nego u centru grada“, objašnjava Glavinić i dodaje uz osmijeh: “Često dobivamo komentare kako je ’muzej prelijep i uopće nije daleko od Dubrovnika!’“.

Sljedeće godine Krešimir Glavinić i njegovi prijatelji namjeravaju proširiti muzej unajmljujući još jedan dio TUP-a i, ako sve bude kako treba, planiraju priključiti se europskom projektu Tourban posvećenom razvoju održivog turizma u nekoliko europskih gradova, uključujući Barcelonu, Amsterdam i Dubrovnik. No to će biti moguće jedino ako prostori TUP-a i dalje budu davani u najam udrugama i malim tvrtkama mladih Dubrovčana, što uopće nije zagarantirano.

Neizvjesna budućnost TUP-a

Jedinstvenoj kreativnoj četvrti koja se tijekom posljednjih godina razvila u Gružu prijeti opasnost od nestanka u narednim mjesecima. Vlasnici Tvornice ugljenografitnih proizvoda, odnosno njezini sadašnji i bivši radnici, odlučili su, naime, prodati do kraja 2021. cjelokupnu imovinu: 10 tisuća kvadratnih metara u Dubrovniku i 15 tisuća u Komolcu, nekoliko kilometara sjevernije. Ti ogromni tereni, na kojima je dozvoljena gradnja, odmah su privukli brojne investitore i TUP je obznanio da je već dobio brojne neobvezujuće ponude, koje se kreću između 10 i 15 milijuna eura i koje bi – s obzirom na profil zainteresiranih tvrtki – u slučaju da budu prihvaćene najverojatnije rezultirale izgradnjom hotela, trgovačkih centara i stambenih kompleksa.

Krešimir Glavinić i ostali stanari tvornice nisu, međutim, stajali skrštenih ruku. Okupljeni oko inicijative “TUP-urbana četvrt“, predočili su općini važnost događanja u Gružu i nedavno je jedna tvrtka u vlasništvu Grada Dubrovnika dala neobvezujuću ponudu za kupovinu tvornice. Umjetnici iz TUP-a su odahnuli, ali bitka još nije gotova.

“Kad sam bio mlađi, navečer se izlazilo i u stari grad, ali poslije rata mnoge stvari su se promijenile. Brojna poduzeća su zatvorena, grad se okrenuo isključivo turizmu i mi Dubrovčani smo se premjestili u četvrt Lapad, ali hoteli i apartmani su vremenom i tamo stigli. Danas je Gruž naše posljednje utočište“, ističe Dario Ševelj, osnivač Dubrovačke pivovare koja je otvorena 2017. u starim skladištima soli, smještenim nadomak TUP-a.

“U cijelom svijetu se stara industrijska zdanja revitaliziraju, grehota je uništiti ih“, objašnjava Ševelj, dodajući da je optimista po pitanju opstanka četvrti Gruž. “Mislim da je općina shvatila potencijal ovog mjesta“, ističe Ševelj. Uz Muzej crvene povijesti i Love Bar , smješten na krovu jednog obližnjeg skladišta, Dubrovačka pivovara je jedna od lokalnih inicijativa koje obećavaju i čija povijest govori o alternativnoj viziju budućnosti Dubrovnika. “Uz Vinariju Škar, koja se nalazi na drugoj strani luke, mi smo jedini koji nešto proizvode u ovom gradu. Oni prave vino, donose grožđe iz vinograda koje imaju na Pelješcu, a mi pravimo pivo. Osim toga, mislim da u Dubrovniku više nema nikakve industrijske proizvodnje“, objašnjava Ševelj.

Osnivač Dubrovačke pivovare također smatra da se Gruž pokazao kao idealno mjesto za otpočinjanje novih djelatnosti, s obzirom da predstavlja posljednju gradsku četvrt kojom kamioni mogu neometano prolaziti prije ulaska u labirint uličica, uzbrdica i nizbrdica Lapada i Boninova. Pokrenuta zahvaljujući vlastitim sredstvima i zajmovima za početnu investiciju od oko 300 tisuća eura, Dubrovačka pivovara je također nedavno dobila zajmove uz povoljniju kamatnu stopu financirane iz EU fondova i nada se da će u budućnosti uspjeti još bolje iskoristiti europska sredstva. “Trenutačno koristimo samo staklene boce, ali uskoro planiramo pokrenuti još jednu proizvodnu liniju u limenkama i za taj projekat ćemo aplicirati za EU fondove“, ističe Davor Ševelj.

Spontani preporod jedne tvornice i njezina transformacija u kulturni centar donijeli su dašak svježeg zraka u grad koji se činio okrenutim isključivo turizmu. Ako Dubrovnik – koji je ljeti toliko prepun turista da to zabrinjava Unesco, a zimi toliko prazan da se čini nenaseljenim – bude uspio pretvoriti jednu industrijsku zonu u kreativnu četvrt dostupnu žiteljima grada, to će značiti da nije sve izgubljeno i da još uvijek ima nade za mnoge druge mediteranske gradove, poput Venecije, gdje odnos između turista i lokalnog stanovništva prijeti da eskalira u direktan sukob.

Poput nekadašnjih brodogradilišta u Nantesu, bivše habsburške vojarne u Metelkovoj ulici u Ljubljani i brojnih industrijskih objekata koji su ponovno zaživjeli u novom ruhu u Parizu, Londonu i Berlinu, i jugoslavenska tvornica u Dubrovniku još uvijek može igrati bitnu ulogu u gradu, možda doprinoseći održivijem razvoju divnog bisera Jadrana.