Šimić je moja slabost. Toliko da, kad mislim poeziju, polemišem sa – meni dragim a hiljadama pjesnika mrskim – Gombrovičem. Pro memoria: to je onaj već mitski Poljak koji je u Contro poeti, svojevrsnom pismu iz svog argentinskog egzila, esejistički britko išamarao poeziju i pjesnike jer ne tragaju za odgovorom na bol. Posredno je iskritikovao diletantizam i vještačko u svakoj pseudoumjetnosti.

Za života je Šimić objavio samo jednu knjigu poezije. Preobraženja (1920) – 48 pjesama. Dakle, objavljena je u periodu dinamičnih modernističkih struja u Evropi i južnoslavenskim krajevima. Prema novijim saznanjima, Šimić je napisao 215 pjesama [1]. Prvu – kao petnaestogodišnjak. Autor likovnog rješenja za naslovnicu je srpski slikar Sava Šumanović, pjesnikov prijatelj. Pjesnik je tu zbirku posvetio Tatjani, djevojci sa kojom je, onomad skandalozno, živio u vanbračnoj vezi. (Nigdje nisam našao objašnjenje zašto je Josipu Marinić pjesnik preimenovao u Tatjanu. Zbog Tatjane iz Puškinovog Jevgenija Onjegina?)

Ali, prvo saznajmo ponešto o pjesnikovom životu i putu ka postvarenju vlastite poetike. Antun Branko Šimić rođen je 1898, u Drinovcima (opština Grude, BiH), jednom od najvećih hercegovačkih sela, u plodnom kraju na jugoistočnoj strani Imotskog polja. Roditelji šestero djece, Šimići su bili imućni seljaci, tako da se Antun Branko, kao i njegov brat Stanislav, mogao školovati. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio je u Širokom Brijegu, upisao je četvrti gimnazije u Vinkovcima, a školovanje nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji.

Rani Šimić piše pjesme stroge metričke forme, u duhu impresionističkog programa pjesnika Antuna Gustava Matoša, znanog i kao Trubač sa Sene. Slijedi zaokret, kopernikanski: impresioniran njemačkim ekspresionističkim pjesništvom putem časopisa Der Sturm, mladi gimnazijalac je 1917. pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica, kratkovjek, ali je ostao bitan za razumijevanje Šimićevog avangardizma i hrvatskog modernizma. Već tada objavljuje eseje, zapravo manifeste u duhu modernistčkih stremljenja ka novom i dotad nepoznatom, prije svega u kontekstu čistote umjetnosti. Koja nije i ne može biti, prema njemu, ni lijeva ni desna, ni socijalistička, ni… Školske vlasti reaguju u “duhu zakona”: gimnazijalcima nije dozvoljeno da osnivaju novine, pa tako ni književne. Šimić se između slobode izbora (koja ima svoju cijenu) i gimnazije odlučuje za slobodu izbora. To je i period njegovog kritičkog odnosa prema katolicizmu, u kojem nastoji da spozna Boga u univerzalnom smislu.

Intenzivno piše: pjesme, na kojima radi dugo; kritike i eseje kojim dominira smjelost jednog mladalačkog uma i srca; ponekad ulazi u polemike. I čita, neprestano. I poslije rata prati sva zbivanja u evropskoj umjetnosti, zanimaju ga ekspresionizam, dada, kubizam, futurizam. Piše eseje o književnim pokretima i zbivanjima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Rusiji… te kritike o svojim savremenicima. Njegovi pogledi meni su i danas, u periodu skoro sveopšte dekadencije književnosti u posljednih trideset godina, duhovni akumulator. On, nediplomirani gimnazijalac, kritikovao je onomad ugledne zagrebačke i beogradske profesore, njihova shvatanja književnosti i pohvale nekim pjesnicima. On, nediplomirani gimnazijalac, ali živa biblioteka. Takođe je kritikovao jednog Nazora, jednog Ivu Vojnovića. I Krležu pjesnika, njegovu “ispraznu poetsku retoriku”. (O Šimiću esejisti – uskoro. U sljedećem zapisu, o jednoj i danas aktuelnoj temi.)

Živio je u siromaštvu. Jednostavno, nikog nije htio opterećivati svojim ekonomskim stanjem. Njegovo “radno mjesto” bila je, i danas čuvena, zagrebačka Gradska kavana. Osniva časopis Juriš, ali se te iste 1919, nakon svega tri broja, časopis ugasio. Period 1917-19. vrijeme je njegovog potpunog poetskog zrenja i profilisanja svog credo. Slobodni stih mu je bliži od svake versifikacije. U toj fazi, najbližoj ekspresionizmu prema kojem će kasnije imati kritički stav, slavi anarhiju u umjetnosti: “Na dnu svake anarhije je jedan red; jedan viši red, vječni”. Ljudsko biće u svojevrsnom manifestu O muzici forma definiše kao “najvišu formu Duha”. Smatra da umjetnik “vraća djevičanstvo stvarima: otvara vrata unutrašnjeg života ljudima”, da poezija mora da ima svoju gramatiku i interpunkciju.

Iako piše slobodnim stihom, u kojem nastoji da se rimuju stvari a ne riječi, kritičan je prema pjesnicima koji su “odahnuli” od versifikacijskih muka misleći da je to “neki stih po miloj volji”. Sjajni Šimić je sto godina prije nas zapazio fenomen od kojeg i danas skreću pogled i “pjesnici” i kritičari. Onaj isti koji je, u jednom intervjuu, definisala Margaret Jursenar: “Pjesnici su ubili poeziju jer su prestali pisati poeziju i počeli pisati nerazumljivu prozu. Čak su i romani danas često loši. Mislim da se nalazimo u potpunoj krizi civilizacije”.

U Šimićevoj, za života jedinoj objavljenoj, zbirci Preobraženja nalazimo 48, pretežno kratkih, pjesama. Najbliže teme su mu bile: Bog, smrt, ljubav, grad i umjetnost. Što je prevodivo u svemir, tijelo, ženu, zajednicu (ili druge, no nikad bez ja) i poeziju (osuđenu da stoji pred dvjerima Istine). I kad ostavljaju prvi utisak deskriptivnosti, nerijetko simultane u percepciji teme, svaka od pjesama ima svoju refleksivnu osnovu. Sve pjesme u Preobraženjima pjesnik je posebno grafički oblikovao. Naime, od njemačkog pjesnika i pisca Arna Holca preuzeo je ideju o “središnjoj osi”.

U kasnijoj fazi, Šimić, do svoje prve i jedine zbirke, pjesnik slobodnog stiha i inovatorskog pristupa poeziji, ponekad ne izbjegava ni vezani stih. Svejedno, ostaje vjeran svojoj poetici u kojoj dominiraju već pomenute teme. Bio je i pjesnik koji nikad nije skretao pogled od stvarnosti. O tome svjedoči i kratak ali značajan ciklus socijalno-refleksivnih pjesama Siromasi. Iz te faze nam je ostao njegov rasuti (ne samo) poetski opus, uređivan i objavljivan posthumno od tridesetih godina prošlog stoljeća pa do naših dana. Prvu redakciju (1933) su uradili pjesnikov brat Stanislav i Ivo Hergešić.

Šimić je umro u naponu stvaralačkih moći, nakon dugih nastojanja da zaliječi oboljela pluća. Nije posustajao ni u bolesti, pisao je i čak pokrenuo Književnik, svoj treći časopis. U zagrebačkoj Bolnici na Zelenom brijegu, u Paviljonu 1, gde je umro 2. maja 1925, u predsmrtnim časima bolničarkama je šapatom izdiktirao svoje posljednje pjesme: Smrtno sunce i Vraćanje suncu.

Bez glasa gorim, u tjeskobi / vraćam suncu sve što od njega dobih (Vraćanje suncu)

Onog majskog dana u pjesniku su zamrli njegovi nemiri, oslobodio se i stajanja pred vratima Istine, dakle tjeskobe pred pitanjem čovjekove nemoći da odgovori na esencijalna pitanja života i smrti, ali sve to je ostalo da zauvijek živi svoj produženi život u njegovim pjesmama.

I danas je, uz Tina Ujevića, najčitaniji hrvatski pjesnik [2]. Brojna su izdanja Šimićevih pjesama u Hrvatskoj i ex Jugoslaviji. Takođe prevodi na mnoge evropske jezike. Strpljivim čitaocima na dar pregršt pjesama iz dvojezične zbirke Stupore nel mondo – Čuđenje u svijetu (Sveučilišna knjižnica, Pula – 1998), u prevodu Daniela Načinovića [3]. (Još uvijek je nabavljiva putem antikvarnih knjižara). Samo je Pjesma jednom brijegu u prevodu autora ovog zapisa.

Za kraj, ako hoćete, obratite pažnju na Šumanovićevu ilustraciju naslovnice Preobraženja, modernistički daleku od vjernosti stvarnom liku.

Pjesnik na krovu. Nag, vitak i mlad kao neki grčki bog. Na dlanu, s lakoćom drži kuću. Čiju? Ne znam, ali vidim svi su pod nebom na kojem su i Mjesec, i Sunce, i zvijezde.

 

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

 

PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

 

MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

 

O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika

 

POVRATAK

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:

ne korača mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš

preplašena krikom čudne tice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koračam uspravan i svečan

kao pored tebe

 

PJESMA JEDNOM BRIJEGU

Taj brijeg, na kojem često miruje moj pogled

dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa

Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.

Ja nikad neću znati gdje se

sastaje naš različiti smiso

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.

Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći

Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.

Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,

ta plava skamenjena vječnost

 

[1] “Šimić je od 1917. pa do smrti pisao ekavicom, pristavši – kao i nekolicina hrvatskih pisaca (Krleža, Krklec, Cesarec, Cesarić, Ujević i dr.) – da formula zajedničkog jezika Hrvata i Srba bude ekavica plus latinica. Za razliku od svojih kolega Šimić nije dočekao vrijeme razočaranja u ideju političkog zajedništva i zajedničkog jezika pa samim time nije bio u prilici odlučiti hoće li ijekavizirati svoje tekstove, naposljetku sam to i učiniti. Taj je posao u najvećoj mjeri obavio njegov brat Stanislav. Hrvatska je kultura Šimićevu ekavicu pretvorila u svoje stidno mjesto, skrivajući je na razne načine. Izbori iz njegova djela često se tiskaju, ima ih na desetke, ali uvijek su redigirani, ijekavizirani, ne postoji kritičko izdanje, pojedini priređivači tu i tamo izmijene nešto u tekstu, obično bez objašnjenja, a pojedini čak nefilološkim diskurzom spočitavaju pjesniku političko sljepilo rabeći izraze poput ‘acte gratuit’, ‘udvornička gesta’, ‘kolektivna budalaština’ i sl. Ipak čak je i u tom kontekstu teško zamisliv podatak da Šimićeva zbirka Preobraženja, možda i najvažnija zbirka hrvatske poezije 20. stoljeća, do danas (a proteklo je 98 godina) nijednom nije pretisnuta”, smatra Krešimir Bagić u svom eseju “Četiri teksta pjesme Smrt A. B. Šimića”.

[2] Maja ove godine održani su u Drinovcima 62. Šimićevi susreti. Stogodišnjica pjesnikove smrti obilježena je takođe u Mostaru i Sarajevu.

[3] Autori prethodnih prevoda pojedinih Šimićevih pjesama su Arturo Cronia, Mladen Machiedo i Franjo Trogrančić.