Zašto je Antun Branko Šimić, autor eseja, poetskih manifesta, književne kritike i članaka relativno nepoznat? Primarni razlog – autor Preobraženja tretiran je (s pravom) prvenstveno kao pjesnik. Uticaja je imalo i kašnjenje u redakcijama Šimićevog cjelokupnog književnog opusa, u kojem se nalaze i nedovršena prozna i dramska djela. Uz to, ne zaboravimo da je esej nažalost ostao literatura za takozvane književne klerike, dakle na margini zanimanja šire čitalačke publike koju i danas zanima uglavnom roman.

Da je živio duže, Antun Branko Šimić (1898-1925) zacijelo ne bi ostao ravnodušan na Borhesove riječi kojim je izrazio veći ponos zbog pročitanih nego vlastitih knjiga. Pjesnik i strastven čitalac, bio je obdaren izuzetnom radoznalošću, te posmatračkim i analitičkim talentom. Nije se mogao zamisliti ni na kakvom drugom poslu osim za svojim “radnim mjestom” u zagrebačkoj Gradskoj kavani i u stanu na Opatovini. “Svako građansko zvanje, koje bih ja mogao dobiti, ne samo da bi bilo za mene poniženje, nego je protiv moje savjesti”, stoji u Slobodi ljubavi.

U Izabranoj prozi [1] Antuna Branka Šimića pretežno su zastupljeni eseji, književne i likovne kritike te članci u kojim autor opservira djela svojih hrvatskih i južnoslavenskih savremenika. Ali brojni su i plodovi pjesnikovih pogleda prema Evropi. Impresivna je svježina njegovih osvrta o Prustu, Kardareliju, Kandinskom, Strindbergu.

Bez ikakve namjere za diskreditaciju svega ostalog iz Izabrane proze, nalazim izuzetnu aktuelnost pjesnikovog eseja Karl Kraus. Na svega jedanaest stranica dao je svoj pogled na djelo, društveni angažman i ličnost Karla Krausa, bečkog pisca, intelektualca contro ukusu i nazorima građanskih filistara i poluintelektualaca. Esej je objavljen 1924, u prvom broju Književnika, trećeg časopisa koji je Šimić pokrenuo uprkos bolesti i boravcima u sanatorijima.

Šimić je izvanredno dobro shvatio značaj Krausove jeresi u evropskom kontekstu. U ratnom i poratnom stanju kulture i književnosti u domovini, determinisanom uglavnom pisanijama mediokritetskih pera, sterilnim polemikama i provincijalnim shvatanjima literature, Kraus je mladom pjesniku imao značenje orijentira. (Bio je svjestan težine koju umjetniku donosi talenat u društvenim sredinama koje promovišu prosječnost, tako da je vrlo rano shvatio kako – u hrvatskom slučaju – nisu dovoljni Krleža, Donadini, Ujević… a ni on sam).

Šimić smatra da nije čudno što se o Krausu, pogotovo o njegovom listu Die Fackel – kojim je, od osnivanja 1899, uzrokovao brojne zemljotrese u bečkoj javnosti – nije pisalo ni u Zagrebu ni drugdje. Štaviše, prećutkivan je iako, prema pjesniku “vredniji (je) od svih tih svojih literarnih vrsnika zajedno”. On konstatuje: “Istina, o Karlu Krausu se tako malo piše da se čovjek začudi ako nađe njegovo ime i spomenuto u revijama i novinama. No zar bi on bio satirik koji jeste da o njemu pišu oni protiv kojih je napisao već desetak tisuća strana?”.

Dva su mi osobito zanimljiva aspekta Šimićevog eseja o Krausu: seksualna sloboda i žurnalizam. Ipak, ne mogu a da ne dodam barem nešto i o psihijatrima: “Krausu baš psihijatri imaju fiksne ideje o čovjeku i životu, oni su zapravo ludaci koji se od ludaka zatvorenih u bolnici razlikuju samo po tome što su aktivni, i opasniji”.

Šimić je avangardno provokativan držeći stranu Krausu, koji je, u svojim opservacijama odnosa između morala i kriminalnosti, bio jedan od evropskih pionira odbrane prava na privatnost i kritičar vlasti koja svojim zakonima nije štitila slabe i nedorasle. Takođe ni zdravlje ljudi. Inspirisan radikalnim socijalnim pogledima nepotkupljivog Bečlije, Šimić esejist smatra da se njemu aktuelno društvo (nama “daleko” 100 godina) “i kad ne vjeruje u Boga kršćana ili židova, drži seksualnog morala koji im je taj Bog naredio”. Ali, to isto društvo, “lakše gubi Boga nego taj seksualni moral (…) Zapovijedi i zabrane tog morala unišle su, to se zna, i u državne zakone, i sud, policija i slične vlasti paze da se taj moral vrši i neposluh kazni najoštrije”.

Autor eseja o Karlu Krausu ironično opservira svjetonazor malograđanina koji, recimo po saznanju o Mikelanđelovom “defektu”, zbog vremenske distance velikom umjetniku “oprašta”, ali mu se čini da stvaralac “Davida” i nije baš tako savršen. Otud se petite bourgeoisie osjeća bolje jer, eto, ni veliki ljudi nisu bez mana, pogotovo ako su homoseksualci.

Šimić ukazuje na njemački slučaj, u kojem su procesi protiv “defektnih” [2] bili vrlo česti, te ističe knjigu Kurta Hilera §175: Sramota ovog vijeka, u kojoj je ukazano i na vezu vlasti i nòvina u propagandi jedinog pravog “moralnog” puta. On se potpuno slaže sa Krausom da su zakoni “morala” stroži prema ženi nego prema muškarcu “koji ih izmišlja”. “Krausu su javne kuće institucije baš današnjeg građanskog morala”, uz to državi ne smetaju pare od poreza na “sramotnu” zaradu. Citira bečkog kritika koji staje u odbranu prostitutkama: “Kurva je posljednji heroj ove usahle kulture?” Pitanje – retoričko?

Prema Šimiću, bez obzira na velike prethodnike Karla Krausa, koji se mrzili nòvine ne skrivajući gađenje pred sluganstvom novinara (Šopenhauer, Balzak, Bodler, Kirkegard, Bizmark), jedini autentični “suprotnik žurnalizma” je pokretač Die Fackela. Hrvatski avangardist podvlači činjenicu da je “zavodljiva bečka štampa mamila k sebi i mladoga Krausa”, ali je njegov slobodarski duh odolio tom sirenskom zovu. U njegovoj optici, Kraus je intelektualac prometejske naravi. Impresionirala ga je činjenica da su Krausova javna predavanja na društvene teme bila izuzetno dobro posjećena. Među kojim i ona o korupciji štampe i olakoj vjeri čitalaca (to nam zvuči poznato?).

“Karl Kraus je otkrio štampu”, tvrdi Šimić. “Tek se poslije njega pravo zna što je štampa, tek je poslije njega jasno da je ona velika moć štampe – za koju je on dokazao da je još veća nego itko misli – velika opasnost za sve ljudske vrijednosti, od privatnog života, jezika, umjetnosti do samog života čovječjega”.

Njegove opservacije o Krausovoj analitičkoj oštrini prožete su humorom jednog duha koji više voli gorke istine do kojih je bečki kritik držao kao do soli negoli do slatkih malograđanskih laži. Istina, sa potonjima se napredovalo i napreduje, ali Krausu je nula bila nula kao u matematici, dakle zavisno od mjesta na kojem stoji. Imao je Šimić i oko sebe domaće kopije bečkih antižurnalista. Tako je bolje razumijevao i tu Krausovu kritiku. Vrlo jednostavnu: očekujemo, kao – ajme nama! – i danas, da čujemo vijesti, ali do nas tako često stižu redukovane i prerađene.

Možda bi se cijeli dio Šimićevog eseja o Krausu, na temu žurnalizma (danas kažemo mediji) mogao svesti na jednostavnu poruku: novinar mora biti novinar, dakle ni sluga, ni ideolog. Nego, kao kod Herodota histor, onaj koji vidi.

Radovalo bi me saznanje da se neki doktorant u Italiji ili drugdje odluči za tezu o Šimićevim esejima. Takođe izdanje prevoda jednog izbora njegovih najaktuelnijih eseja. Dakle, jedna knjiga za divnu glavobolju.

 

[1] Priredio: Nedeljko Mihanović, Matica Hrvatska, Zagreb 2013, str. 419.

[2] U Njemačkoj je Paragraf 175, poznatiji kao §175 StGB, donesen 1871, poslije Drugog svjetskog rata nekoliko puta modifikovan, aboliran je tek 1994. U Istočnoj Njemačkoj mnogo ranije, 1950. Između 1945. i 1969. protiv oko sto hiljada građana podnesene su prijave, a pedesetak hiljada je bilo osuđeno na zatvorske kazne.