Od Srebrenice do Gaze, od genocida do genocida

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, uživo svjedočimo još jednom genocidu. Ono za šta smo se zalagali i institucije koje su proizašle iz tragedije tog vremena nisu uspjeli spriječiti uništavanje Gaze. Razmišljanje direktorice OBCT Luise Chiodi i iskren poziv da se ne prepustimo rezignaciji

22/08/2025, Luisa Chiodi -

Da-Srebrenica-a-Gaza-di-genocidio-in-genocidio-2

Majice u znak solidarnosti s palestinskim žrtvama: “8.372 od tišine Srebrenice do vrisaka Gaze 56.000” © foto Barbara Pasquariello

Paralizirana osjećajem tjeskobe, prethodnih sedmica nisam pronašla snage da pišem o komemoracijama kojima se obilježava trideseta godišnjica genocida u Srebrenici. Nisam se mogla prepustiti retorici o saučesništvu Evrope dok uživo svjedočimo još jednom genocidu, uz očiglednu materijalnu i političku podršku Italije.

Prije mnogo godina, kada smo u OBCT počeli razmišljati o suočavanju s prošlošću, već je bilo jasno da je retorika “nikad više” služila sve besmislenijem ritualu. No ko je mogao zamisliti da ćemo bespomoćno svjedočiti zatiranju Gaze?

Devedesetih godina prošlog vijeka, od najranijih faza jugoslovenskih ratova, na raspolaganju nam je bio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je omogućio procesuiranje idejnih tvoraca i izvršitelja zločinâ protiv čovječnosti na najvišim političkim i vojnim nivoima. Pojedini aspekti pravnog sklopa suda, uključujući nagodbe o zločinu genocida, u to vrijeme u nama su izazivali osjećaj nelagode. Međutim, nema sumnje da je MKSJ odigrao ključnu ulogu u rekonstrukciji povijesne istine o onome što se dogodilo tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Pored toga, iskustvo MKSJ-a dalo je novi zamah međunarodnom krivičnom pravu i, slijedom tog iskustva, upravo u Rimu nastao je onaj Međunarodni krivični sud koji bi danas trebalo da pravno goni Putina, Netanyahua, ali i ličnosti poput Almasrija i sve one koji grubo krše ljudska prava širom svijeta.

Međunarodno pravo – kroz povijest oruđe u rukama moćnih, posebno korisno tokom zapadnjačke kolonizacije svijeta – težilo je da preraste u alat dostupan najslabijima na globalnom nivou, kao što se, barem djelimično, desilo s osnovnim ljudskim pravima na nivou pojedinačnih država i Evropske unije.

Nekadašnja ubjeđenja, kroz svoj izvanredan rad, danas održava živim Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za okupirane palestinske teritorije, protiv koje su, skandaloznom odlukom Sjedinjenih Američkih Država pod Trumpom, uvedene ad personam sankcije.

Pomaci po pitanju univerzalne jurisdikcije, doduše ex tempore, takođe nas navode da i dalje vjerujemo da nije sve propalo. Tako se dogodilo da prije nekoliko sedmica dva izraelska vojnika budu uhapšena u Belgiji zbog svog djelovanja u Gazi, pod optužbom da su počinili zločine protiv čovječnosti.

Međutim, danas je zaista teško ne biti shrvan činjenicom da su upravo zapadne zemlje te koje obesmišljavaju međunarodni poredak mukotrpno građen osamdeset godina, koliko je proteklo od završetka Drugog svjetskog rata.

Nesumnjivo je da obilježavanje genocida u Srebrenici značajno pomaže preživjelima da se suoče sa patnjom, ali osim vjere u ideju o “nikad više” i o međunarodnom pravu kao odvraćajućem faktoru, politika poslijeratnog pomirenja takođe prolazi kroz duboku krizu.

Iskustvo Srebrenice sugerira da pravno priznavanje genocida i komemoriranje žrtava nije doprinijelo transformaciji Bosne i Hercegovine, gdje je politička situacija još uvijek vrlo napeta, opasnost od otcjepljenja Republike Srpske – entiteta nastalog upravo na genocidu – i dalje se nadvija nad zemljom, paraliziranom dugoročnim posljedicama te tragedije. U Bosni i Hercegovini ne uspijeva se pojaviti vizija budućnosti sposobna uvidjeti ideologiju koja je dovela do katastrofe, odnosno etnički nacionalizam.

Francesca Melandri u svojoj dirljivoj knjizi "Piedi freddi" [Hladne noge], kada raspravlja o razlici između krivice i kolektivne odgovornosti, dodaje važnu misao, potaknuta pričom o povlačenju italijanske vojske iz SSSR-a, koje je ustvari uglavnom bilo povlačenje iz Ukrajine, gdje se danas vodi borba protiv ruske agresije, kako autorka ponavlja u knjizi. Krivica je, prema krivičnom pravu, individualna, dok bi kolektivna odgovornost trebalo da se odnosi kako na obavezu sjećanja na prošlost, koje se prenosi s generacije na generaciju, tako i na posvećenost budućnosti. Ovo bismo morali biti sposobni uraditi u Kijevu, ali i u Gazi.

Osigurati da odgovorni budu privedeni pravdi, odati počast žrtvama kako bi se ublažila patnja preživjelih i, svjesni prošle i sadašnje odgovornosti vlastite političke, etničke ili državne strane, preuzeti odgovornost za budućnost.

Da, ali kakvu budućnost? Ovdje se, nažalost, naše misli okreću sumornom političkom kontekstu zemlje koja se uzdigla iz pepela Holokausta: Njemačkoj, na koju smo gledali s divljenjem jer se suočila sa prošlošću. Jednostavno je uznemirujuće shvatiti da je njemačko iskupljenje zapravo poprimilo oblik zatucane i krute podrške Izraelu. Kao da se krivica za istrebljenje jednog naroda može prevazići krajnjom odbranom prava preživjelih na etničku državu, do te mjere da se uništi drugi narod.

Kada postane teško razmišljati o budućnosti, ne možemo sebi priuštiti da očajavamo, moramo savladati užasnutost pred onim što se događa. Naša je dužnost da se borimo protiv rezigniranosti pred distopijskim svijetom koji se ukazuje pred našim očima.

Zarad budućnosti Ukrajine, kao odgovor na veliku rusku agresiju 2022. godine, EU pokrenula je proces evropskih integracija, iako uz poteškoće i protivrječnosti.

Međutim, za Palestinu je potrebna široka mobilizacija odozdo kako bi se osiguralo da Italija i Evropska unija prestanu biti saučesnice u genocidu. Moramo se priključiti inicijativama za bojkot Izraela i onih koji ga podržavaju i, naravno, moramo pružiti podršku onima koji se bore za ostvarenje sna o pretvaranju Palestine u zemlju svih onih koji u njoj žive, od rijeke do mora, bez ikakve diskriminacije.

Solidarnost s potlačenima, kako podsjeća Ahmed Eldin, nije osjećanje, već izbor, moralna i politička obaveza koja se mora preuzeti bez straha od cijene koja se mora platiti.

Devedesetih godina prošlog vijeka, internacionalistučki zamah bio je snažan i nailazio je na manje prepreka nego danas. Prevladavalo je uvjerenje da civilno društvo može ispraviti greške naših vlada. S manje dostupnih tehnoloških sredstava, medijsko izvještavanje bilo je bolje i nije bilo policijske represije s kojom se danas suočavaju oni koji demonstriraju u znak podrške Palestincima. Ali ne zaboravimo da je tokom rata u Bosni i Hercegovini, u različitim okolnostima, takođe ubijeno četvoro italijanskih aktivista dok su pomagali civilima.

Brutalnost, besmislena okrutnost i slijepo nasilje kojima smo svjedočili prije trideset godina i koje ponovo doživljavamo, dio su povijesti čovječanstva kojoj se ne smijemo prepustiti. Pritisnuti povijesnim iskustvom, shvatajući da bismo mogli ponovo pogriješiti, ne smijemo odstupiti od borbe za pravdu i univerzalnu zaštitu ljudskih prava. Moramo biti svjesni da, danas više no ikada, u međusobno povezanom svijetu u kojem živimo, dehumanizacija nekolicine utire put uništenju cijelog čovječanstva.

 

Commenta e condividi

OBCT's Newsletter

To your inbox every two weeks