Ned, sin trgovca svilom
Zapis naลกeg saradnika Boลพidara Staniลกiฤa povodom 25. godiลกnjice smrti profesora Edwarda Dennisa โNedaโ Goya (1926-2000), velikog engleskog slaviste i prevodioca znaฤajnih djela srpske i hrvatske knjiลพevnosti

Ned-il-figlio-del-mercante-di-seta-1
Libri antichi con copertina rigida, pagine aperte a ventaglio su una scrivania di legno. ยฉ 83054/Shutterstock
Vijest o odlasku profesora Edwarda Dennisa โNedaโ Goya, 13. marta 2000. godine, te duลพe ฤlanke o njegovom djelu i liku prenijeli su vodeฤi engleski listovi The Independent, The Daily Telegraph, The Guardian i The Times. Takoฤe neki hrvatski i srpski dnevnici, svaki naravno u duhu tvrdih poslijeratnih podjela. Dakle, ne spominjuฤi Nedove nauฤne radove i prevode iz knjiลพevnosti โsuprotnogโ tabora.
โPrvo ime engleske jugoslavistikeโ, โistinski literat, istinski kritiฤarโ, naglasio je onomad u svom ฤlanku o Nedu profesor Duลกan Puvaฤiฤ , njegov londonski prijatelj. Puvaฤiฤ nas je podsjetio da je Goy s radoลกฤu primio vijest da su ga 1999. i Srpska akademija nauka i umetnosti i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti skoro istovremeno predloลพile za "inostranog" ฤlana, ali smrt je bila brลพa od zvaniฤne potvrde tih priznanja. โTeลกko da bi se mogao naฤi bolji dokaz za moralni integritet i intelektualno poลกtenje od ฤoveka koji je sebe uvek skromno smatrao โsamo za jednog obiฤnog stranog jugoslavistuโโ, smatra Puvaฤiฤ.
Ned Goy je u svojoj โobiฤnostiโ teลกko podnio raspad Jugoslavije, imao je hrabrosti da iskaลพe svoj stav prema NATO bombradovanju Srbije 1999. i dovoljno ironije da novinarima koji su od njega traลพili miลกljenje o โSaradลพevuโ kaลพe da ฤe s njima razgovarati kad budu pravilno izgovorili ime tog grada. Lako je pretpostaviti da su se novinari od njega udaljavali s pomiลกlju: โEkcentrik!โ. Takoฤe s nevjericom: โImao je priliku da se pojavi u medijima, a njemu nije do toga?โ.
Uistinu, samo je neko takve prirode mogao da u srednjoj ลกkoli, za vrijeme Drugog svjetskog rata, poฤne da uฤi ruski.
Ali, saznajmo poneลกto o ลพivotu i nastavniฤkoj karijeri Neda Goya, slaviste i prevodioca koji je decenijama predano radio u dva jeziฤka rudnika (istinski prevodioci zaista jesu rudari vlastitog i onog drugog, samo uslovno tuฤeg jezika). Ne zamjerite ako dodam: vrlo rijetko ili nikako su prisutni na javnim predstavljanjima prevedenih djela, i ne samo u Italiji. Nerijetko se u recenzijama ni ne navodi njihovo ime.
Roฤen je 22. septembra 1926, u Enfieldu, Middlesex. Njegov otac, Edward Smith Goy, bio je trgovac svilom u Londonu, majka Elizabeth Maud Dennis โ krojaฤica, inventivna i odluฤna ลพena, porijeklom iz rudarske porodice. (Prezime Goy potiฤe od starofrancuske reฤi za vrstu kuke koju su koristili vinogradari ili baฤvari, ลกto ukazuje na hugenotsko porijeklo.) Odrastao je u Petersfieldu u Hampshireu. Govorio je da je imao sreฤno djetinjstvo, obiljeลพeno ljubavlju prema prirodi i straลกฤu ribolovca. Oca je izgubio u osamnaestoj godini. Pohaฤao je Churcherโs College u Petersfieldu. Njegova porodica nije bila bogata, pa je radio kao nastavnik u privatnim ลกkolama kako bi zavrลกio ลกkolovanje. Prije polaganja zavrลกnog ispita, poฤeo je da uฤi ruski. Kada je 1945. pozvan u vojnu sluลพbu, upuฤen je u Cambridge na vojni kurs ruskog jezika. Potom je bio tumaฤ u britanskoj misiji u Poljskoj i Njemaฤkoj. Kaลพu da je volio vojni ลพivot, prije svega zbog discipiline.
Po demobilizaciji 1948. upisao je Queens’ College u Cambridgeu, gde mu je slavistkinja Elisabeth Hill predloลพila da, pored ruskog, studira i srpskohrvatski. Njegov prvi profesor srpskohrvatskog bio je Miodrag Stajiฤ. Sljedeฤe godine zamijenio ga je bivลกi dalmatinski vladika Irinej ฤorฤeviฤ. Ovaj susret sa pravoslavnim sveลกtenikom bio je za mladog engleskog ateistu od izuzetnog intelektualnog znaฤaja. ฤorฤeviฤ mu je, kako je Goy kasnije povjerio i Puvaฤiฤu, "oลพiveo" srpski jezik i knjiลพevnost i otvorio put u "balkanski kazan" za koji ฤe ostati vezan cijelog ลพivota.
Diplomirao je 1951. s odliฤnim uspjehom iz oba jezika. Potom odlazi u Beograd, gdje prikuplja graฤu za svoju doktorsku tezu "Srpsko rusofilstvo i prodor ruske knjiลพevnosti i misli u Srbiju". Doktorirao je 1954. godine. Od tada pa do penzionisanja 1990. bio je univerzitetski predavaฤ uglavnom srpske i hrvatske slavistike u Cambridgeu. Objavio je niz odliฤnih eseja o ruskoj knjiลพevnosti, ali se sve viลกe fokusirao na srpskohrvatski jezik. Postao je jedan od vodeฤih zapadnih struฤnjaka za srpskohrvatski. Objavio je veliki broj ฤlanaka i knjiga, koje su ostavile trajan trag na studente srpskog i hrvatskog jezika. Bio je posveฤen i prevoฤenju, nastojeฤi da pribliลพi srpsku i hrvatsku knjiลพevnost ลกiroj publici. Jedno od njegovih najlepลกih dostignuฤa jeste prevod โRibanja i ribarskog prigovaranjaโ Petra Hektoroviฤa, narativne pjesme hrvatske knjiลพevnosti iz XVI vijeka. Sa posebnim zadovoljstvom je identifikovao nazive svih riba.
U Jugoslaviji, najviลกe u Beogradu i Zagrebu, stekao je meฤu piscima veliki broj prijatelja. O tome svjedoฤi i djelimiฤno objavljena prepiska koju je s njima vodio. Intenzivno se dopisivao sa piscima koje je prevodio: Miodragom Bulatoviฤem, Vladanom Desnicom, Radomirom Konstantinoviฤem, Dragutinom Tadijanoviฤemโฆ
โIako je meฤu kolegama delovao kao pomalo usamljena figura (njegov pristup tekstualnoj analizi, delimiฤno inspirisan F. R. Leavisom, bio je netipiฤan i ฤesto nepoลพeljan meฤu slavistima), bio je nadahnut predavaฤ, poznat po originalnim i ลพivopisnim predavanjima zasnovanim na ลกirokom znanju. U druลกtvenim kontaktima ฤesto je zauzimao provokativne stavove kako bi izazvao raspravu โ ลกto je ponekad zbunjivalo studente, ali oni nikada nisu sumnjali u njegovu dobronamernostโฆ.โ, tako Puvaฤiฤ portretira profesora Goya.
Goyov prijatelj dodaje i da je bio je topao, odan i strastveno vjeran muลพ dvjema suprugama koje nisu imale naklonost sudbine, ali tek kada je upoznao Jasnu Levinger, lingvistkinju iz Sarajeva, dvadeset godina mlaฤu od sebe (kฤerku ekonomiste Mirka Levingera), naลกao je svoju pravu srodnu duลกu. โVenฤali su se 7. februara 1997. i zajedno uลกli u jedan od najsreฤnijih i najproduktivnijih perioda njegovog ลพivota, prevodeฤi dela srpske i hrvatske knjiลพevnosti. Zajedno su zavrลกili prevoฤenje romana Tvrฤava Meลกe Selimoviฤa (1999) i Banketa u Blitvi Miroslava Krleลพe (objavljen 2001), a upravo su zapoฤeli rad na Romanu o Londonu Miloลกa Crnjanskog kada je Goy iznenada kolabirao. Umro je ฤetiri sata kasnije, 13. marta 2000. u bolnici Addenbrookeโs u Kembridลพu (โฆ) Izuzetan nauฤnik, briljantan i inovativan profesor i nezavisan mislilac, Goy je, pre svega, ostao upamฤen meฤu studentima i prijateljima kao skroman, duhovit i dobronameran ฤovekโ.
Prvo saznanje o Nedu Goyu sam imao poฤetkom osamdesetih, kad sam u jednom beogradskom antikvarijatu kupio knjiลพicu jednostavne, danas bi se reklo neatraktivne opreme. E. D. Goj: O dva lirska ciklusa Momฤila Nastasijeviฤa, esej od pedesetak stranica objavljen u izdanju kruลกevaฤke Bagdale (1969, preveo sa engleskog Miroslav Nastasijeviฤ), jednog od onomad najrafiniranijih jugoslavenskih i srpskih izdavaฤa. Zanimljivo, esej je prvo izdanje imao 1966, u napuljskom ฤasopisu โAnnali dellโinstituto universitario orientaleโ, ali pod drugim naslovom.
Ne bih sada ni rijeฤ o knjigama koje sam drลพao u svom ลกkolskom kabinetu, tamo, ni kako su zavrลกile. Samo ovo: Meฤu tim knjigama je bio i Goyov esej o dva poetska ciklusa najtajanstvenijeg srpskog pjesnika. Tridesetak godina kasnije isti primjerak sam primio iz Londona, kao poklon njegove supruge Jasne Levinger Goy, sa kojom sam saraฤivao dok sam radio na tekstu njene zanimljive knjige Iz opsednutog Sarajeva: memoari bivลกe Jugoslavenke.
U eseju kojim tumaฤi Nastasijeviฤevu poeziju, Goy iznosi i svoje vrlo originalne poglede na poeziju, a implicitno i na umjetnost uopลกte. โPoezija je ลพivo iskustvoโ, smatra Goy, โiznoลกenje istine, lepote iza stvarnosti. Stil kao izdvojena kategorija moลพe postojati samo veลกtaฤki. On viลกe teลพi da prethodi delu nego da bude delo. Jer svaki pravi stil je delo, nedeljiv je, i zbog toga govoriti o umetnosti kao moralu znaฤi iznositi samo mali deo istineโ.
Vjerujem da treba imati na umu ovaj esej i kad se prilazi drugim Goyovim esejima i ฤlancima. Tvrdeฤi da Nastasijeviฤev โstil poseduje kompaktnost telegramaโ, nudi nam kljuฤ i za shvatanje stila svih svojih eseja. Takoฤe svojih poezija, koje je, istina u rijetkim prilikama, pisao tokom cijelog ลพivota. Te pjesme je posthumno sakupila i u privatnom izdanju objavila njegova supruga. (Jednu je prevela na srpskohravatski jedna moja prijateljica koja ne ลพeli publicitet). Rado je i crtao, toliko dobro da se ฤini da to nije ฤinio samo za svoju duลกu.
U predveฤerju svog ลพivota uputio je apel kolegama slavistima u bivลกoj Jugoslaviji. Apel je prvi put objavljen u zborniku priloga za meฤunarodni skup โInterkulturalnost i tolerancijaโ, odrลพan u Beogradu 1998. godine. Dovoljan je ovaj fragment da nam otkrije plemenitost jednog duha koji je u kulturnim i knjiลพevnim ogradama i granicama vidio jedno evidentno zlo: โApel nadamo se suviลกan, upuฤen kolegama slavistima, izazvan zabrinutoลกฤu zbog podjela koje se suviลกe ฤvrsto vezuju za danaลกnje dogaฤaje. To je poziv na okupljanje i oฤuvanje onoga ลกto je naลกa duลพnost da saฤuvamo โ tijelo ljudske kulture u svom njenom bogatstvu. Naลก zadatak obuhvata ฤitav knjiลพevni dijapazon. Poput umjetnika, mi smo izvan hronoloลกkog vremena. Naลก zadatak je da mirno i sa osjeฤajnoลกฤu saฤuvamo ono ลกto je vredno. Ako to ne uฤinimo, biฤemo tek dio โstruje vremenaโ โ a ako to dozvolimo, ko ฤe onda saฤuvati ono ลกto moลพe biti izgubljeno, istinsku ljudsku egzistenciju, izraลพenu tako tragiฤno u jednom malom, ali vitalnom i raznovrsnom jeziku, tako sloลพenom i protivreฤnom ljudskom iskustvu? Ako mi to ne uฤinimo, ko ฤe?โ.
Ako je ฤetvrt stoljeฤa od Nedovog odlaska obiljeลพena tiลกinom, sljedeฤa godina bi mogla biti prilika da se u Hrvatskoj i Srbiji obiljeลพi stogodiลกnjica roฤenje slaviste koji je u anglosaksonskom svijetu najznaฤajnije ime u kontekstu studija i prevoda djela srpske i hrvatske knjiลพevnosti. Nekim kongresom? I nekim dokumentarnim filmom, srpsko-hrvatskim? Ali to je problem koji nije rjeลกiv sa mojeg beznaฤajnog friulskog balkona s pogledom prema tamo.
Ned
1950
Sada koje me ima nadohvat ruke
Nestalo je u trenu.
I ja postajem istoriฤar.
Ono se ipak vraฤa,
Voฤeno nadmoฤnim ritmom,
Sporim ritmom kontrapunkta
Kao kiลกa koja neprestano prska
I neumoljivo kaplje.
ะ ฤemu sada da govorim?
O ovom ili onom?
Da li moram da budem vlastiti biograf?
Da napiลกem epitaf mrtvom Sada?
Oh, smeลกno li je
Kad zadavljen izgovaranjem
Bola, treba da naฤem sluลกaoca
Da bih se suoฤio sa trenutkom
Kad majka sagne glavu
Da bi ฤula
A ja nemam ลกta da kaลพem!








