Gusta magla prekriva cestu i drveće dok se približavamo Centru za posjetitelje “Velike zvijeri” u Staroj Sušici, između Zagreba i Rijeke. Ovaj informativni centar posvećen velikim europskim zvijerima – medvjedu, vuku i risu – otvoren je 2021. godine kako bi se posjetiteljima Gorskog kotara ponudila aktivnost koje se može upražnjavati upravo ​​u ovakvim danima, kada pješačenje prekrasnim stazama kroz šume i duž rijeka nije moguće zbog lošeg vremena.

Raspoređen na dva kata, unutar nekada ruševne kuće, centar – kroz multimedijske i interaktivne prikaze – pripovijeda priču o životu i navikama mesoždera koji nastanjuju ove krajeve i s kojima ljudi imaju promjenjiv odnos, od razdoblja mirnog suživota do momenata više ili manje otvorenog sukoba (točnije lova). U trenutku naše posjete centru, u koji smo stigli u želji da saznamo nešto više o vukovima, na pragu smo novog razdoblja netrpeljivosti.

Vuk, vuk!

Krajem 2024. godine, Stalni odbor Bernske konvencije (koji regulira očuvanje divljih životinja i njihovih staništa u Europi od 1979.) usvojio je prijedlog Europske unije o promjeni statusa zaštite vuka iz “strogo zaštićene životinjske vrste” u “zaštićenu životinjsku vrstu”. Odluka je stupila na snagu u ožujku ove godine.

Stalni odbor Bernske konvencije, koji uključuje pedesetak zemalja, još ranije je raspravljao o mogućem snižavanju razine zaštite vuka, ali prijedlog nikada nije bio prihvaćen zbog protivljenja Europske unije, koja ima značajnu ulogu unutar ovog tijela. Međutim, ovaj put su upravo europske institucije inzistirale na promjenama.

Prema riječima predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, “potreban nam je uravnotežen pristup između očuvanja divljih životinja i zaštite sredstava za život“, a snižavanje razine zaštite vuka “važna je vijest za naše ruralne zajednice i poljoprivrednike”.

Jessika Roswall, europska povjerenica za okoliš, otpornost vodoopskrbe i konkurentno kružno gospodarstvo, nadovezala se na ove riječi ističući da su “EU politika očuvanja prirode i napori u smjeru zaštite vukova dali dobre rezultate u posljednjim desetljećima. No, stvarnost na terenu se mijenja. Kontinuirani porast populacije vuka i rizici koje nosi opravdali su prilagodbu pravnog statusa zaštite vuka”.

Ukratko, u prošlosti vuk je bio vrsta u nestajanju u Europi, no srećom, uspjeli smo ga spasiti. Danas, međutim, vukova ima previše, stoga su smetnja.

Brojke ne štimaju

Simbol europskih politika koje se zalažu (među ostalim) za očuvanje vukova, Centar “Velike zvijeri” u Staroj Sušici, financiran je 70% sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj. Osim poticanja lokalnog gospodarstva, stvaranja novih radnih mjesta i turističke ponude u slabo posjećenom području Hrvatske (barem u usporedbi s obalom), projekt koji je doveo do stvaranja Centra također je imao za cilj “podići svijest javnosti o važnosti očuvanja bioraznolikosti”.

Ivana Briški Đorđević, stručna suradnica koja vodi posjetitelje kroz Centar, objašnjava da “još uvijek postoje brojni negativni stereotipi o vukovima, za razliku od medvjeda, na koje nas od djetinjstva uče gledati s velikim simpatijama“.

“U Gorskom kotaru trenutno postoji šest vučjih čopora. Svaki čopor broji između šest i osam jedinki i kreće se na površini od otprilike 350 četvornih kilometara”, nastavlja Briški Đorđević, koja kaže da su susreti s ljudima u ovim krajevima “izuzetno rijetki”.

Za razliku od risa (izumrlog, zatim ponovno naseljenog u Hrvatskoj), vuk nikada nije nestao iz Gorskog kotara, čak ni nakon Drugog svjetskog rata, kada je tretiran kao štetna vrsta, te se poticao lov na vukove.

“Vuk je preživio u južnoj i istočnoj Europi, dok se u Francuskoj, Njemačkoj, pa čak i Švicarskoj i Austriji tek nedavno ponovno pojavio”, objašnjava biolog Josip Kusak sa Sveučilišta u Zagrebu.

Po mišljenju ovog znanstvenika, koji također radi kao gostujući profesor na Sveučilištu Koc u Istanbulu i kao izvanredni profesor na Sveučilištu Utah (Salt Lake City), “odluka Europske komisije je jednostavno licemjerna”.

“Kada je 1992. usvojena Direktiva o staništima [koja, između ostalog, definira status vuka, op. a.], zapadnoeuropskim zemljama nije bio problem zahtijevati najvišu razinu zaštite vuka, jer nisu imale vukova na svom teritoriju. Sada kada se vuk vratio, traže da se razina zaštite snizi”, objašnjava Josip Kusak.

Ali to nije sve. Prema biologu, odluka Europske komisije je “znanstveno neutemeljena”.

“Direktiva o staništima zahtijeva popis svih zaštićenih vrsta na razini cijele Europe svakih šest godina. Međutim, za ovu odluku Komisija nije čekala kraj šestogodišnjeg ciklusa, već ju je utemeljila na studiji koja pokriva samo trogodišnje razdoblje, k tome s manjkavim podacima”, dodaje Josip Kusak.

Spomenuta studija (Blanco & Sundseth, 2023.) – koju Europska komisija smatra “detaljnom analizom” – prema hrvatskom biologu “staro je izvješće koje, u slučaju Hrvatske, navodi pogrešne podatke”.

“U tekstu se tvrdi da su u Hrvatskoj 2023. godine zabilježene 243 jedinke vuka, a kao izvor se navodi jedna moja studija. Međutim, autori su dobili taj broj sabirajući podatke prikupljene tijekom četiri i pol godine. Ukratko, isti vukovi prebrojani su četiri puta”, ističe Josip Kusak te dodaje: “Nazvao sam autore radi pojašnjenja, no nisam dobio nikakav odgovor. Zaista ne znam kako su dobiveni podaci za ostale države članice”.

Spasiti vuka

U srcu Stare Sušice, stalna izložba prikazuje život ovog velikog grabežljivca kroz godišnja doba. Proljeće je vrijeme kada se rađaju mladi. Tijekom prva dva do tri tjedna, kada su još gluhi i slijepi, mladunce doji i o njima se brine majka, a kasnije i ostali članovi čopora.

“Za razliku od ženke risa, koja živi sama i prisiljena je ostaviti svoje mladunce bez nadzora kako bi išla u lov, vučići nikada nisu sami”, objašnjava Ivana Briški Đorđević iz Centra “Velike zvijeri”.

Ljeti mladi vukovi izlaze iz svojih jazbina i ostaju na otvorenom, ali izoliranom prostoru, gdje im čopor donosi hranu. Pred kraj ljeta uče zavijati i to je vrijeme kada najčešće čujemo vučji krik. Dolaskom jeseni, cijeli čopor se može kretati: mladunci više nisu mali i dostižu težinu od blizu dvadeset kilograma. S krznom koje postaje gušće i čupavije, vuk se zimi kreće okretno i ne boji se snijega niti hladnoće. Paradoksalno, za čopor je to najbolje vrijeme za lov. Vučje vrijeme, doista.

“Vuk je preživio i teža vremena u Europi, te će preživjeti i ovu odluku”, objašnjava biolog Josip Kusak. “Snižavanje razine zaštite znači da će lov na vukove ponovno biti moguć, ali ne mislim da će to bitno utjecati na populaciju vuka u Europi”, dodaje Kusak. “Povijesno gledano, pokazalo se da se ova vrsta može iskorijeniti samo korištenjem otrova ali, nasreću, to se više ne radi”.

Zašto se onda smanjuje razina zaštite vuka? “U pitanju je politička odluka, dimna zavjesa”, odgovara Josip Kusak. “Dokazano je da kada društvo krene udesno, vuk trpi posljedice, jer oni koji su na vlasti traže podršku tradicionalno konzervativnih skupina, poput stanovnika ruralnih područja, poljoprivrednika i lovaca, koji su općenito neprijateljski nastrojeni prema vuku”.

Postoji opasnost da ovaj veliki mesožder, važan regulator ekosustava, postane još jedna žrtva ponovnog buđenja nacionalizma u Europi. Ali barem u gustim šumama Gorskog kotara, gdje je oduvijek bio kod kuće, vuk može biti spokojan.

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta "Cohesion4Climate", koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. EU ni na koji način nije odgovorna za informacije i stavove izražene u okviru projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBCT.