Unsko–sanski kanton, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, na granici sa Hrvatskom, gdje je Ipsia prisutna već godinama, jedno je od područja BiH kroz koje migranti najčešće prolaze na svom putu prema zemljama EU. Jednu od najosjetljivijih kategorija čine maloljetnici bez pratnje, za koje ste nedavno otvorili sigurnu kuću…

Upravo tako. Doduše, mi smo još prije nekoliko godina počeli razmišljati o prihvatnom centru za maloljetnike, kao alternativi tranzitnim/prihvatnim kampovima za izbjeglice, nakon što smo počeli raditi s izbjeglicama, osobama u pokretu i tražiteljima azila, počev od velikog egzodusa duž Balkanske rute 2015. godine.

U sklopu projekta “BRAT – Balkanska ruta: Prihvat u tranzitu“, koji finansira Italijanska agencija za razvojnu saradnju (AICS), a koji je pokrenut je u julu 2022. godine, imali smo priliku da realizujemo objekat za zaštitu maloljetnika, kao svojevrstan produžetak dviju već postojećih struktura u BiH, od kojih je jedna u Tuzli, a druga u Sarajevu.

Koliko dugo postoje ove dvije strukture i ko njima upravlja?

Neposredno po izbijanju velike migracijske krize duž Balkanske rute, udruženje “Puž“, koje se danas zove Udruženje građana Margina , otvorilo je u Tuzli strukturu koju bismo mogli definirati kao sigurnu kuću, iako ne pripada skupini objekata akreditovanih kao “safe house“ pod ministarskom zaštitom, zbog čega ni ne dobija lokalna javna sredstva.

Kuća u Tuzli postoji već nekoliko godina i dobar je primjer kratkoročnog prihvata. Ovo mjesto pruža solidarnost i gostoprimstvo, nudeći utočište osobama u tranzitu, isključivo punoljetnim, najviše dva noćenja. U ovom periodu (48 sati), prema bosanskom zakonu, migranti se moraju prijaviti kao stranci s dokumentima ili kao izbjeglice, odnosno tražitelji azila.

U međuvremenu, u junu 2023. godine, u sarajevskom naselju Buča Potok otvorena je kuća za maloljetnike bez pratnje, koju je kupila Isusovačka služba za izbjeglice sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Objekt je namijenjen za prihvat maloljetnika koji se, putem mehanizma "uputnice" [sistem za identifikaciju i zaštitu žrtava trgovine ljudima i eksploatacije, op. ur.], šalju iz prihvatnog centra Ušivak, takođe smještenog u Kantonu Sarajevo u blizini Hadžića.

Kada je otvorena vaša kuća i kako je organizovana?

Uz finansijsku podršku organizacija Ipsia i Caritas Ambrosiana , kao i privatnih donatora, u septembru 2024. godine, na zemljištu koje je donirala Općina Bihać, otvorili smo strukturu koju smo nazvali “Kuća za rast mladih umova. Centar za zaštitu ranjivih kategorija mladih“. Za razliku od Tuzle i Sarajeva, ovaj objekt od početka je realizovan prema ad hoc arhitektonskom planu, s kapacitetom za smještaj trideset maloljetnika. Riječ je od zdanju od gotovo 800 kvadratnih metara na dva sprata, podijeljenom na dnevni dio s prostorima za dnevne aktivnosti, uredima, skladištem itd. i noćni dio sa spavaćim sobama i kupaonicama.

Nakon otvaranja u septembru, započeli smo procedure selekcije i obuke operatera, osoba sa psiho-pedagoškim vještinama, kao i sa studijskom obukom i prethodnim iskustvom u drugim organizacijama koje pružaju pomoć migrantima i izbjeglicama, kako bismo pokrili cjelodnevne smjene 365 dana u godini. Pored toga, Ipsia uključuje i volontere civilne službe u inostranstvu.

Trenutno, tokom dana u kući su prisutni koordinatorka, osam psihosocijalna radnika, kućepaziteljica i asistentica na projektu iz Italije koja nekim danima radi ovdje, a drugim danima drugdje u sklopu naših projekata na terenu. Volonteri civilne službe pak rade naizmjenično – dvije sedmice ovdje i dvije u izbjegličkim kampovima, kako je predviđeno projektom “Brat“. Tokom noćne smjene tu su i čuvar i vanjsko sigurnosno osoblje, a sigurnost je takođe osigurana kamerama i potpunim osvjetljenjem eksterijera.

U projektu se navodi da je kuća otvorena i za socijalno ugrožene maloljetnike iz Bosne…

Glavni cilj bio je odgovoriti na hitnu potrebu izmeštanja najslabijih i najranjivijih osoba – prvenstveno stranih maloljetnika bez pratnje – iz prihvatnih kampova za odrasle. Činjenica da u ovim kampovima u Bosni i Hercegovini postoje prostori gdje su maloljetnici u stalnom kontaktu s odraslima ne garantuje adekvatnu zaštitu maloljetnika, koji su izloženi opasnosti od trgovine ljudima, eksploatacije i nasilja.

Procedura je takva da se nakon identifikacije, koja se obavlja u kampu Borići kojim upravlja Centar za socijalne usluge u saradnji sa Uredom za strance i nekolicinom organizacija koje rade s maloljetnicima, maloljetni strani državljani šalj u našu kuću.

Međutim, jedan dio kuće namijenjen je lokalnom stanovništvu. Tako da trenutno već primamo vrlo malu djecu, koja su žrtve nasilja ili trgovine ljudima. Doduše, naša kuća je tranzicijski centar, dakle nije sirotište niti jedna od registrovanih “sigurnih kuća“ koje sam malopre spomenula. Radimo prema internom programu prihvata, u saradnji sa lokalnim institucijama.

Kuća je otvorena prije nešto više od šest mjeseci. Kakve ste rezultate do sada vidjeli?

Važno je naglasiti da je primarni cilj ponuditi maloljetnicima individualizirani program: uzimajući u obzir potrebe svakog korisnika, pripremamo pojedinačne planove, kao što se već uspješno radi u Sarajevu u centru Buča Potok.

Vidjeli smo da maloljetnici duže ostaju u prihvatnim centrima koji su im posebno namijenjeni, dok u centrima za odrasle stalno pokušavaju tzv. “game” (prelazak granice) jer su prepušteni sami sebi i osjećaju veći pritisak da napuste zemlju. Neki od maloljetnika smještenih u posebnim prihvatnim centrima, zahvaljujući pažnji i pomoći koju tu dobijaju, odlučuju podnijeti zahtjev za azil.

Bila sam jako iznenađena činjenicom da postoji tolika potreba za prihvatom lokalnog stanovništva. Mislila sam da ima dovoljno objekata za smještaj bosanskih maloljetnika sa teškoćama, odvojenih od svojih porodica iz različitih razloga… Međutim, čini se da ih nedostaje širom zemlje. Toliko da su nas, osim Centra za socijalne usluge Unsko-sanskog kantona, kontaktirali i drugi kantoni.

Prije nekog vremena, na naslovnice je dospio slučaj privatne kuće u Brčkom, u kojoj je policija pronašla 35 maloljetnika zaključanih, bez drugih članova porodice. Zatim se saznalo za još jedan slučaj u Sanskom Mostu… Dvoje od ovih maloljetnika, bez roditeljske pratnje, upućeno je u našu kuću, dok Interpol istražuje da li su žrtve međunarodne trgovine ljudima, budući da se radi o maloljetnicima čije porijeklo trenutno nije poznato.

Planirate li realizovati aktivnosti i ostvariti kontakte i izvan Kuće?

Kao što sam već rekla, naš projekt ne nudi samo krov nad glavom… kao neki izbjeglički centar za maloljetnike, samo malo “ljepši”. Cilj je, kao što se naslućuje već iz imena koje smo dali centru, ponuditi maloljetnicima individualni put, bez obzira na dužinu njihovog boravka. Omogućiti im kontakt s vanjskim svijetom je od ključnog značaja. Zapostavljanje ovog aspekta jedan je od velikih nedostataka izbjegličkih kampova u zemlji.

Jedna od naših djevojčica, tražiteljica azila, ide u školu u Bihaću, svaki dan je vodimo i dolazimo po nju. Za vrlo kratko vrijeme stekla je prijatelje, ide na zabave svojih školskih drugara… Tu su još dvije djevojčice, jedna je krenula u vrtić prije mjesec dana, a drugu ćemo uskoro upisati. Zatim jedan dječak koji ima probleme koji zahtijevaju ozbiljne programe psihološke podrške, tako da još nije spreman da pohađa školu.

Nedavno je stigao jedan tinejdžer porijeklom iz Egipta, koji odmah po dolasku krenuo na fudbalske treninge tri puta sedmično. Dvoje mališana osnovnoškolskog uzrasta počelo je pohađati sportske aktivnosti i kreće u predškolski odgoj jer su nepismeni, pa ćemo u septembru pokušati da ih uključimo u nastavu.

Pored individualnih programa, u kući organizujemo tematske radionice otvorene za sve, poput kuhanja, art terapije i vrtlarstva, s ciljem jačanja praktičnih i interpersonalnih vještina.

Ono što je zajedničko ovoj djeci, bilo da su porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili iz neke druge zemlje, jeste činjenica da su ozbiljno ugroženi i marginalizovani…

Da, sva djeca, uključujući onu iz Bosne i Hercegovine, traumatizirana su, pojedini mališani nikada nisu imali priliku družiti se s drugom djecom, neki su rasli u uvjetima u kojima nisu mogli naučili hodati ili komunicirati. Nevjerovatno je vidjeti njihovu transformaciju iz sedmice u sedmicu, u odnosu na stanje u kojem su stigli. Rijetko se hvalim onim što radi Ipsia, ali sam izuzetno ponosna na ovaj projekt.

Da li je Kuća za mlade finansijski i operativno samostalna?

Treba imati da umu da je Kuća osmišljena paralelno s pokretanjem projekta “Brat“ prije dvije godine. Međutim, danas – uzimajući u obzir značajno povećanje troškova, ne samo električne energije – postoji potreba za dodatnim finansijskim sredstvima.

Uspostavili smo dva partnerstva, kojim smo trenutno vrlo zadovoljni. Caritas Ambrosiana već godinama finansijski podržava našu posvećenost pitanju migracija i, zajedno sa svojim konzorcijem koji se bavi maloljetnicima u Milanu, sudjeluje u kontinuiranoj obuci operatera Kuće za mlade u Bihaću. Od maja ove godine naš projekt sufinansira i Banca Intesa, pomažući nam da pokrijemo dio troškova.

Pored toga, postoji niz manjih organizacija s kojima imamo vrlo bliske odnose: grupa volontera iz Bielle, predvođena Mirom Schifano iz organizacije "Pacefuturo", koja je prikupila sredstava za troškove vrtića za jednu od djevojčica; potom jedna mala udruga iz Padove, Avip (Udruženje volontera za mirovne inicijative), koja je počela da nas podržava nakon požara u kampu Lipa, a nakon što su saznali za nove aktivnosti vezane za maloljetnike, obavezali su se da će pružiti finansijsku podršku za realizovanje pojedinih manje “strukturnih” aktivnosti u sklopu Kuće, kao što je na primjer upis na fudbalske kurseve i slično.

Šta će se desiti sa Kućom za mlade umove po okončanju projekta “Brat”?

Biće dodijeljena Centru za socijalni rad Bihać. Međutim, budući da ćemo imati dodatno pokriće kroz druge subjekte i projekte, kako bismo se pokrili troškovi u mjesecim nakon završetka projekta “Brat“, željeli bismo pronaći neki kompromis, tako da, i nakon prenosa vlasništva nad zgradom na općinu, možemo nastaviti sa značajnim sufinansiranjem, sve dok ne steknu potrebne vještine i državnu podršku koju bi mogli dobiti ako bi bili primljeni u skupinu certificiranih “sigurnih kuća“.

Ovaj članak je nastao kao dio uredničkog projekta „MigraVoice: Glasovi migranata su važni u evropskim medijima“, koji podržava Evropska unija. Stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo stavovi autora i ne predstavljaju nužno stavove Evropske unije.