Peter Lippman, američki novinar, pisac i mirovni aktivista, u svojoj knjizi iz 2019. “Surviving the Peace: The Struggle for Postwar Recovery in Bosnia-Herzegovina” (Vanderbilt University Press) dokumentuje dugogodišnje izazove povratka izbjeglica na mjesta masovnog stradanja civila tokom rata u Bosni i Hercegovini. Lippman piše iz lične perspektive, analitički i novinarski precizno, razotkrivajući motive, protagoniste i dublje strukture nepravde koja je obilježila bosansku tragediju

Nikada ne napuštajući na duži period ove prostore, Lippman 2024. godine započinje novi serijal izvještaja o ekološkim aktivistima i prijetnjama životnoj sredini u Bosni i Hercegovini. Autor se fokusira se nove borbe građana BiH za dostojanstven život u vlastitoj zemlji i na otpor protiv ekonomskih dinamika modernog svijeta u ratu za resurse. Serijal “Grassroots Resistance to Environmental Destruction in Bosnia-Herzegovina“ objavljen je na portalu LeftEast i još uvijek je otvorena priča.

Mirovni aktivizam je za Lippmana spontan i bezuslovan. Još kao dječak, raširenih očiju posmatrao je svijet uzdrman antikolonijalnim previranjima, a iskustvo koje ga je oblikovalo bio je rat u Vijetnamu. Sa svoja tri brata, provodio je tinejdžerske dane na ulicama Seattlea, protestujući protiv politike američkih predsjednika Johnsona i Nixona. Od tada ga privlače tačke konflikta, koje pokušava interno razriješiti, svjestan zla koji donose zajednicama širom svijeta.

Nadarenost za pisanje prirodno se prepliće s njegovim mirovnim radom, koji se proteže od učešća u američkim demonstracijama šezdesetih, preko podrške borcima protiv diktatura u Latinskoj Americi, do svjedočenja krvavim previranjima na Bliskom Istoku početkom devedesetih godina.

Lippmanova balkanska priča počinje osamdesetih, a bosanska deceniju kasnije, kada upoznaje jednu izbjegličku porodicu, koja je iz ratnog haosa utočište pronašla u njegovom rodnom Seattleu. Godinama nakon ovog iskustva, kroz lokalne inicijative i mirovne mreže, pomagao je izbjeglicama da se smjeste u novoj domovini, vatreno zagovarajući značajniju intervenciju SAD-a protiv rata u Bosni i Hercegovini. Boravio je više od dvadeset puta u BiH, sakupljajući priče o poslijeratnim procesima, izgradnji mira i civilnom društvu.

Sa Lippmanom razgovaramo o borbi Davida protiv Golijata, odnosno o izazovima s kojima se suočavaju bosanskohercegovački pokreti protiv korporacija, ekstraktivizma i korupcije, ali i o nadi da će ovaj svijet postati bolje mjesto za generacije koje dolaze.

Za početak, bilo bi zanimljivo saznati kakve veze imaju folklor i muzičke sklonosti, koje ste razvili u najranijem djetinjstvu, sa vašim mirovnom angažmanom.

Za mene je to povezano. U mojoj porodici, dok sam odrastao, uvijek je postojalo zanimanje za folklor i etnografska istraživanja su mi bila fascinantna. Kroz narodni ples, u vrlo mladoj dobi shvatio sam da postoje i drugi jezici i lijepa muzika, pogotovo ona porijeklom iz istočne Evrope, odakle su došli moji baka i djed. Zakleo sam se da ću učiti jezike. Sa deset godina sam naučio ćirilicu samo zato što sam smatrao da je cool.

Vrijednosti koje su se njegovale u mojoj porodici (majka je bila socijalni radnik, a otac se zalagao za zaštitu prava osoba sa invaliditetom) uticale su na naša politička uvjerenja. Imao sam petnaest godina kada sam sa braćom protestovao protiv rata u Vijetnamu. Folklor me je sklonio sa ulice.

Kasnije, kao član folklornog ansambla, putovao sam u Jugoslaviju, Bugarsku i Rumuniju. Ostao sam 1981. Godine u Novom Sadu, gdje sam godinu dana studirao jezik i tamburaštvo. Zahvaljujući ovoj početnoj vezi sa Jugoslavijom, ostao sam emocionalno uključen, prateći razvoj događaja još od osamdesetih. Ubrzo su moje političke sklonosti zasijenile one etnografske, iako i dalje sviram balkansku, tursku i klezmer muziku.

Tokom studija u Americi, u vrijeme rata u BiH, upoznali ste jednu bosansku izbjegličku porodicu. Tako je počeo vaš humanitarni rad sa ljudima koji su svoj novi dom pronašli u SAD-u. Da li vas je upravo ovo iskustvo podstaklo da istražujete Bosnu i Hercegovinu?

Ti ljudi su prolazili kroz strašno traumatična iskustva, a ja sam shvatio da je slušanje ponekad najbolje što možeš učiniti. Tada se reaktivirao moj društveni interes za Bosnu. Želio sam se vratiti. Završio sam studije i odmah poslije rata u BiH doputovao u Tuzlu, gdje sam počeo raditi za malu humanitarnu organizaciju “Djeca u krizi“. U to vrijeme su u Tuzlu dolazili ljudi iz Srebrenice. Biti blizu tih jakih žena, većinom udovica iz Srebrenice, za mene je bilo vrlo intenzivno iskustvo, o čemu sam pisao u svojoj knjizi. U Sarajevu sam zatim radio kao prevodilac u novinskoj agenciji “Onasa“, što mi je osiguralo stalni dotok vijesti iz zemlje.

Vratio sam se u SAD u proljeće 1999, ali sam ostao vezan za Bosnu i Hercegovinu, između ostalog kroz jedan zagovarački projekat pokrenut u Washingtonu. U to vrijeme sam se povezao sa grassroots aktivizmom i postalo mi je jasno da će centralna kampanja u poslijeratnom periodu biti povratak izbjeglica. Ljudi su se u to vrijeme hrabro vraćali u porušena sela oko Zvornika, Prijedora, Kozarca. U vrijeme velike WTO pobune u Seattleu, umjesto kod kuće, bio sam sa raseljenim licima u šatorskim naseljima oko Goražda.

Da li su za vas ova iskustva bila zastrašujuća? Kako ste reagovali na događaje iz tog perioda?

Za mene su to bila burna vremena, ali ne kao na Kosovu odakle sam deportovan. Godina 1999. trebalo je da bude godina povratka, ali se onda desilo više uzastopnih događaja. Donesena je odluka vezana za Brčko i Nikola Poplašen sklonjen je s mjesta predsjednika Republike Srpske. Situaciju je dodatno destabilizovala NATO intervencija u Srbiji.

Možete li nam ispričati šta se desilo na Kosovu?

Tokom studentskih demonstracija na Kosovu 1997. godine, jedan moj prijatelj, antiratni aktivista iz San Francisca, koji je bio u dosluhu sa tada mladim pobunjenikom, današnjim premijerom Kosova, Albinom Kurtijem, pozvao me da zajedno s grupom novinara i aktivista prisustvujem demonstracijama, kako bismo svjedočili i izvijestili o tim turbulentnim događajima. Bilo je to na početku pobune Oslobodilačke vojske Kosova protiv srpskog režima, koji je ukinuo albanski jezik u kosovskim školama. Tada se desio i masakr nad porodicom Adema Jašarija [tadašnjeg vođe OVK, op.a.) i postalo je gadno.

Od jedanaestoro prijavljenih, na Kosovo je otišlo samo nas šestoro, pet muškaraca i jedna žena. Ostali smo nekoliko sedmica. Razgovarali smo sa objema stranama. Htio sam se vratiti u Sarajevo 30. marta i javiti se majci, koja me je prethodno podsjetila da u ratu nema telefona putem kojih se možeš javiti kući. Međutim, prebacili su me u Mitrovicu, gdje sam osuđen na deset dana u prištinskom Okružnom zatvoru. Nisam bio zatvoren zahvaljujući intervencijama spolja, pa su me tri dana kasnije policijskim vozilom odvezli do granice s Makedonijom. Ovo iskustvo za mene je bilo dobro, rizik koji je proizveo zanimljivo štivo.

Vratimo se u Bosnu i Hercegovinu. Poslije rata, pratili ste pokrete otpora koji su bili aktivni u cijeloj državi. Koje su bile glavne karakteristike ovih pokreta?

Poslijeratni period karakterisale su faze povratka, oko kojih se mobilizovao veliki broj ljudi. Ove pokrete predvodile su obrazovane osobe iz Tuzle, Goražda, Doboja i drugih gradova, često advokati, koji su pokušavali pomoći ljudima da se vrate u svoje domove. Iznad svega postojala je Koalicija za povratak na nacionalnom nivou, sa ograncima u mnogim mjestima u oba entiteta.

Vidio sam veoma aktivne i snažne liderke, žene koje su blokirale ulice i zadavale glavobolju predstavnicima međunarodne zajednice. Znale su kako da koriste medije i utiču na međunarodnu javnost, ali i ako da uz pomoć tih alata spriječe ignorisanje svojih zahtjeva. Istovremeno, postojali su pokreti za očuvanje sjećanja na užase koji su se dešavali u Prijedoru, u Srebrenici i drugim mjestima.

Razmišljao sam o tome kada je ovaj “postratni period” postao nešto drugo. Dugo vremena to nije bilo moguće, jer su postojale prepreke u dejtonskom sistemu koje su dijelile ljude. To je bilo profitabilno za ratne lidere i njihove političke predstavnike. S druge strane, rat je još bio aktuelan u ljudskim glavama. Ljudi su postali žrtve psiholoških manipulacija lidera koji su ih željeli podijeliti stanovništvo, pritom međusobno odlično sarađujući.

Kada prestaju pokreti “poslijeratne” Bosne i Hercegovine? Kako posmatrate moderne pokrete u BiH, koji se odupiru planovima za Balkan proistaklim iz novih međunarodnih političkih i ekonomskih dinamika? O ovome govore i vaše priče iz serijala “Grassroots Resistence to Environmental Destruction in Bosnia and Herzegovina” koje su još nedovršene…

U smislu manipulacija, baziranih na dejtonskim premisama, postratni period u Bosni i Hercegovini još traje. S druge strane, vrlo brzo nakon rata sreo sam ljude koji su bili spremni ne da zaborave, nego da pokušaju kreirati normalnije društvo, u kojem vještačke etnonacionalne podjele ne bi bile pravilo. Takvi su bili lideri pokreta za povratak izbjeglica.

Međutim, u mojim očima, taj poslijerstni period završio se u trenutku kada mi je skrenuta pažnja na pokrete protiv internacionalnih rudarskih kompanija i kada sam počeo da razgovaram sa aktivistima koji su se fokusirali na ovu temu. Vidio sam da se oni udružuju, prvenstveno u svojim zajednicima, koje su sada nažalost uglavnom monoetničke, ali i da sarađuju preko entitetskih i etničkih granica.

Otišao sam u Centar za posjetioce Pecka, nedaleko od Mrkonjić Grada, gdje se održavao sastanak aktivista, tačnije biologa iz cijele zemlje. Danas se aktivizam i biološka istraživanja umnogome preklapaju. Tamo je bilo dvadesetak mladih osoba, iz različitih etničkih grupa, kojima je bilo smiješno da se o tim razlikama uopšte razgovara, jer za to nikoga nije bilo briga. Bili su sretni da rade zajedno: mladi ljudi, neopterećeni ratnom prošlošću, koji su imali druge vrijednosti i ciljeve, i oni malo stariji, koji su pamtili normalnost zajedničkog života prije rata.

Mislim da je odmicanje od postratnog perioda i bavljenja traumom i viktimizacijom zajednička želja da se odbrani sopstveni dom. Tada me je moj urednik kritikovao, jer sam o svemu izvještavao previše sentimentalno i u svemu tome vidio pravi patriotizam. Možda sam, kao stranac, previše romantizovao situaciju. Morate biti oprezni u procjeni.

Pitanje je postoji li pokret. Imali ste pokret za povratak izbjeglica u koji je bilo uključeno na desetine hiljada ljudi. Ovdje imate nekoliko desetina aktivnih pojedinaca, dok se samo u pojedinačnim situacijama u otpor uključi nekoliko stotina ljudi. Na primjer, u regiji Ozrena, cijela zajednica se protivi rudarskoj kompaniji Lykos, a takav je slučaj i sa Majevicom, koja protestuje protiv Arcora. Postoje ogranci lokalnog aktivizma, koji se mogu smatrati pokretima. Nacionalni otpor je oslabljen emigracijom, kompromitacijom i kooptiranjem pojedinaca. Situacija jeste teška, ali osjećam da je počelo novo poglavlje u profilisanju pokreta u Bosni i Hercegovini.

Propagirajući “zelenu tranziciju“, EU govori o zaštiti ljudskih prava i prirode, ali istovremeno vidimo kako pojedine evropske države podržavaju određene rudarske projekte na Balkanu, koji su već nanijeli veliku štetu okolišu. Dok se stanovništvo protivi neodgovornim praksama ekstraktivizma, vlast u BiH je na strani ove nove vrste kolonijalizma. Mislite li da pokreti protiv ekstraktivizma i korporacija mogu promijeniti situaciju?

Da, mislim da ima šanse, ali ne mogu predvidjeti budućnost. Po meni, vaše pitanje je – ima li nade? Ljudi se bude i mobiliziraju, jer ima nade. Ja nadu vidim u pritiscima na lokalne lidere, političare koji bi trebalo da se boje da će ostati bez posla. Ipak ovo nije Sjeverna Koreja niti Bjelorusija. Ovdje postoje manje-više demokratski izbori i situacije poput one u kojoj se načelnik Lopara, pod pritiskom aktivista, predomislio i promijenio politiku. Koliko je ova promjena stvarna, vidjećemo, jer ljudi mu i dalje ne vjeruju.

Pokreti su postali jaki, recimo na Ozrenu, u Tuzli je Karton revolucija veoma uticajna, a postoje pokreti i u Jezeru, na izvoru Plive, gdje se ljudi bore sa veoma lošim načelnikom, kao i u mnogim drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine.

Tačno je da imamo lokalne načelnike na koje stanovništvo možda i može uticati, ali političari na višim nivoima otvoreno podržavaju operacije rudarskih kompanija. Od premijera Federacije BiH mogli smo čuti da smatra kako su šume u Varešu “obična šikara” zbog koje perspektivna investicija dolazi u pitanje, dok lider Republike Srpske otvoreno nudi rudna bogatstva ovog dijela BiH, bez ikakve strategije ili konsultacija sa javnošću. Situacija je još gora u Srbiji, gdje već godinama traje otpor protiv Rio Tinta i projekta Jadar, koji je EU nedavno proglasila strateškim. Imaju li građani još razloga za nadu?

Mislim da nada uvijek postoji. Ovdje postoje jaki pokreti. Karton revolucija je uticajna i veoma dinamična u cijeloj regiji Tuzle, Brčkog i Semberije, sve do srednje Bosne, i dobar je primjer prekoentitetske saradnje, koja ulijeva nadu. Poznata mi je i priča o Rio Tintu i Jadru, kao i o Nikšićevim kompromisima i liderima koji su spremni da prodaju zemlju na kojoj stoje. Mnogi obični ljudi svakako ne vjeruju političkim liderima, jer su s vremenom uvidjeli da su potonji često spremni da prodaju i unište vlastitu zemlju.

U svakom slučaju, borba se nastavlja. Vareš je vjerovatno jedan od najtežih poraza, ali tamošnji otpor ne jenjava i dobija sve veću podršku.

Ovdje nisu u pitanju količine litijuma, koje su male u poređenju sa mnogim drugim mjestima u Evropi i svijetu. Stvar je u rudarskim kompanijama, koje kao lešinari idu tamo gdje je građanski otpor najslabijim. Čak i u Evropskoj uniji, koja je suočena sa velikim unutrašnjim otporima, lideri govore o zelenoj tranziciji izvan EU.

Raspad Jugoslavije, nekada jake i uticajne države, jedne od predvodnica Pokreta nestvrstanih na vjetrometini hladnoratovskih podjela, doveo je do stvaranja više država, od kojih se većina još nije oporavila od destrukcija devedesetih. Kako vidite sadašnji položaj zemalja bivše Jugoslavije u međunarodnim odnosima, imajući u vidu ugled koji je u svijetu uživala zajednička država?

U ekonomskom i političkom smislu, Jugoslavija je bila dobra ideja, jer snaga je u brojevima. Imala je i harizmatičnog lidera koji je bio u stanju držati sve konce. Međutim,
u tome je bila i slabost Jugoslavije. Očigledno nije bilo moguće održati dugoročnu stabilnost zajedništva, utemeljenog na ličnosti jednog čovjeka, koji je pritom imao i nekoliko velikih mana: u njegovom vokabularu nije postojala riječ “demokratija“ i nije živio vječno. S njegovom smrću, na vidjelo su izašli unutrašnji problemi i latentni etnički sukobi su prerasli u otvoreno nasilje.

S padom komunizma, novi lideri pretvorili su se u hegemone, poput Slobodana Miloševića. Kombinacija unutrašnje nestabilnosti i međunarodnog oportunizma odredila je situaciju u kojoj je stvoreno šest ili sedam malih, slabih država, koje su – poput niske voćki – spremne da budu eksploatisane.

Najorganizovanije među ovim državama uspjele su ući u EU, a ostale su samo klasične slabe države na periferiji imperija. To je hiljadama godina bila sudbina Bosne, koja je uvijek bila eksploatisana od strane jedne ili više sile. Tako je i sada.

Jedino rješenje je da se ljudi ujedine. Srbija je ekonomski i politički centar oko kojeg gravitira ono što je ostalo od država Zapadnog Balkana, ali i ona ima problem s liderom koji je spreman prodati resurse najboljem ponuđaču, pritom igrajući na obje strane. U sadašnjoj situaciji čak je i neka vrsta federacije nemoguća.

Šta vas najviše motiviše u vašem humanitarnom i novinarskom radu?

Činim to zato što mogu i zato što to niko drugi ne radi. I drugi poznaju jezike i upoznati su sa situacijom, ali za ovakav angažman nemaju vremena, budući da imaju karijere. Ja nemam karijeru i sve radim volonterski. Samo mi je stalo do ljudskih prava i do zaštite okoliša, volim da pišem, to je moja motivacija.

Koji su vaši planovi i projekti za budućnost?

Vraćam se svojim etnografskim težnjama. Paralelno sa pripremom knjige, pisao sam eseje o onome šta sam vidio osamdesetih godina, na putovanjima po Jugoslaviji, Anadoliji, Grčkoj… Te priče čekaju da budu obrađene i, nadam se, uvrštene u novu knjigu. Inače, kad god dođem u Bosnu, čeka me barem šest mjeseci posla, tako da se nadam da ću ove zime ostati kod kuće i raditi na tom materijalu. Volio bih se vratiti u Bosnu, ali bih također volio da obratim pažnju na ostatak svijeta. Vratio bih se u Ukrajinu. U oktobru 2023. godine u Harkivu sam se povezao sa nekim dobrim ljudima, s kojima sam ostao prijatelj, uključujući muzičare.

Trenutno u mojoj domovini hapse ljude po ulicama, deportuju ih, zatvaraju, razdvajaju porodice… To što se dešava zaista je loše. Da ne spominjem podršku režimu koji izgladnjuje ljude u Gazi. Angažovan sam i oko ovih pitanja. U Palestini sam bio tri puta. Ustvari, najveći dio mog aktivizma u zadnjih 35 godina vezan je za palestinsku solidarnost.

Borićemo se protiv fašizma u SAD, to će nam biti prioritet. Međutim, problem je to što imamo loše lidere na liberalnoj strani. Demokratska partija već dugo ne nudi nikakvu privlačnu alternativu fašizmu. Bez uspjeha pokušavaju riješiti ekonomske probleme. Ne znaju kako komunicirati s običnim ljudima. Srce im nije u tome. Nisu iskreni u svojim vrijednostima. Njihovi lideri su u raznim korporacijama. Nazire se određeni napredak s pojavom osoba poput Alexandrie Ocasio-Cortez i Zohrana Mamdanija, kandidata za gradonačelnika New Yorka, socijaldemokrate i muslimana. Ima nade, ali mnogo novca je usmjereno protiv ovih pojedinaca. Što se tiče Republikanske stranke, davno je izgubila sve svoje moralne vrijednosti.

Šta možemo učiniti kako bi stvari krenule nabolje?

Ljudi u SAD-u se mobilišu. Samo u Seattlu, prije nekoliko sedmica, 70 hiljada ljudi izašlo je na ulice. Širom Amerike se organizuju demonstracije pod parolom “No kings!“. Naš predsjednik želi da bude kralj, ali mi ga ne želimo. Neki ne misle tako i on zapravo još ima veliku podršku, ali barem pet miliona ljudi bilo je na ulicamama gradova 14. juna, protestujući protiv politike Donalda Trumpa. I biće ih još. Mnoge sudije u federalnom sistemu, čak i oni koje je predsjednik imenovao u svom prvom mandatu, protive se onome šta Trump radi. Svi koji imaju osjećaj za legalizam, vide da vladavina prava nema veze sa ovim predsjednikom. Vrhovni sud je izgubljen još prošle godine kada je odlučio da predsjednik ima pravo da krši zakon u izvršavanju svojih dužnosti. Tu nema logike.

Mnogi me pitaju šta mogu da urade, a moj odgovor je uvijek isti: pronađite ljude s kojima ćete sarađivati i udružite se u pružanju otpora!