O Andriću sam za OBCT pisao raznim povodima. Toliko često da sam se obratio redakciji pitanjem ima li smisla da baš ja napišem nešto i o televizijskoj seriji Nobelovac. Odgovor? Zašto da ne i o seriji koja je i homage Piscu povodom pedeset godina od njegovog silaska (1975) sa životne scene.

Svima nesnalažljivim u internetplovu šaljem link serije Nobelovac, u osam epizoda, u realizaciji RTS i Tihomir Stanić Production. I aktuelno je gledana ne samo u Srbiji i Regionu, već posvuda u svijetu diljem kojeg smo se raspršili tokom “slavnih i nezaboravnih” devedesetih (i kasnije). Evo ga Nobelovac – osam puta po pedesetak minuta emitovanih u jesen 2024 – lako ćete se snaći. Besplatno.

Prvo – mada samo ponešto o Tihomiru Staniću, duhovnom i izvršnom ocu te protagonisti serije Nobelovac, koju je sa odabranom ekipom scenarista, koscenarista i savjetnika pripremao sedam godina. Imao je svega 35 godina kada je u filmu Lajanje na zvezde (1998) u svega nekoliko minuta ostvario lik Ive Andrića. O “upečatljivoj sličnosti” sa Piscem, kojeg ne bi, kako je zapaženo, niko drugi igrao bolje od Stanića, ozbiljna filmska kritika pisala je i povodom televizijskog filma Proleće na poslednjem jezeru (2020). U tom filmu je tumačio lik Andrića ambasadora, onog davnog proljeća 1941, koje je pisac sa diplomatskim korom Kraljevine prognanim iz Trećeg Rajha proveo na Bodenskom jezeru. Stanić već skoro četvrt stoljeća igra svoju monodramu nastalu po motivima romana Na Drini ćuprija.

Ako se ne varam, od kraja sukoba u Regionu niti jedan filmski ili televizijski projekat nije bio toliko jugoslavenski kao što je slučaj Nobelovca. Stanić je u brojnu glumačku ekipu (za više od 150 uloga) pozvao i hrvatske i bosanskohercegovačke glumce. Vjerujem da je mogao, ali svejedno nije želio igrati mladog “ijekavskog” Andrića, pa je tu ulogu povjerio izvrsnom Igoru Juriniću, hrvatskom glumcu. Pa tako i starijeg Krležu igra Damir Lončar, a mlađeg Kristijan Petelin.

Bili mi gledaoci laici ili filmski eksperti, smatram da je teško naći greške u Stanićevom izboru glumaca: od jedne Selme Alispahić, sarajevske glumice u – čini se – neponovljivoj ulozi Andrićeve Milice, Milivoja Obradovića (Miodrag Ɖilas), Aleksandre Pleskonjić (Isidora Sekulić), Marka Baćovića (Branko Lazarević), Stefana Bundala (Branko Ćopić), Arsenija Arsića (Miloš Crnjanski), Bojane Zečević (Kaje, supruge advokata Milenkovića u čijem stanu je Andrić imao svoje beogradsko ratno utočište), do Admira Glamočaka (Ibro) i Alzana Pelešića (fratar Mijo). Neka mi oproste svi kojima nisam naveo imena i uloge. Sve to lako ćete naći u mreži.

Drugo – serija Nobelovac je snimana od septembra do decembra 2023, u Beogradu, Sarajevu, Zrenjaninu, Herceg Novom i Zrenjaninu.

Treće – nemam namjeru da “opisujem” radnju. Dajem tek neke naznake o ostvarenoj rediteljskoj zamisli Tihomira Stanića. Sve počinje viješću iz Štokholma, koja u jesen 1961. na vrlo bizaran način stiže do Andrića. Tih nekoliko mjeseci priprema za odlazak u švedsku prijestonicu Stanić je postavio kao polazište za zanimljiv scenarij, kojim – kao na nekoj beskrajnoj stazi Istorije – koračaju Andrić, njegovi savremenici, vlastodršci (Hitler, Staljin, Tito) i sjene onih sa kojim je živio Najkraće Stoljeće.

Kad me je jedan školski drug upitao ima li smisla da na gledanje serijala troši svoje vrijeme – što je meni za krepat od smijeha, penzioner je kao i ja – odgovorio sam mu kao da mi je došapnuo Šekspir: “Kako ti drago!”. Nije se naljutio, nego je dodao: “A koga tu sve mogu vidjeti?” Odgovorio sam: “Nema koga nema u serijalu… Osim nas dvojice!”

Čini mi se da je Andrić u viziji Tihomira Stanića najbliži trsci Bleza Pascala: “Čovjek je samo trska, najslabije biće u prirodi, ali on je trska koja misli…”. U slučaju umjetnika – to je i trska koja stvara svoj svijet. Zato je i Stanićev Andrić suštinski blizak Crnjanskom, svom prijatelju iz mladosti. Koji je čovječanstvo svog vremena doživio kao ono pradavno Homerovo lišće. (Ta vizija nije za optimiste, dakle za one koji su neinformisani pesimisti). Stanićev Andrić koji prolazi svijetom noseći jedan veliki teret: dug da predstavi (ne samo) Bosnu kao metaforu svijeta u kojem imamo iluziju da je ta ista Bosna nešto endemsko, i daleko i suprotno takozvanom dobro uređenom i najboljem od svih svjetova.

Jesen i zima štokholmskog Andrića 1961/62. Staniću su samo odskočna daska za rediteljske skokove iz jedne sezone u drugu, treću, kojim likovi promiču kao da smo u Balzakovoj Ljudskoj komediji, od vladara, pisaca, političara, atentatora do portira, konobara, susjeda.

Njegovo scenarističko i rediteljsko rješenje nije zasnovano na poštovanju hronologije piščevog života (od kolijevke do Štokholma i groba): u svakoj epizodi smo u 1961. Iz te godine nas Stanić vodi ka najvažnijim trenucima Andrićevog života u kojim Pisac preispituje sebe i svijet. Na sve te trenutke pada sjenka Bosne, Jugoslavije i Evrope, takođe dobra, zla i zavisti drugih.

Čini se da u seriji implicitno funkcioniše jetko Selimovićevo iskustvo o onom centimetru kojim veliki čovjek svojim djelom nadmašuje ostale, ali ti ostali to ne nikako nisu u stanju da mu oproste. Otud nije slučajno podcrtan Krležin rivalitet, takođe Titovo nezadovoljstvo što njegov prijatelj nije bio nagrađenim najvišim književnim priznanjem.

Stanićevo insistiranje na važnosti uloge Isidore Sekulić u Andrićevom životu i duhovnom formiranju moguće je iščitavati u jednom višeznačnom ključu. Možda ponajviše u potajnom Andrićevom unutrašnjem lomu o mjestu i ulozi pisca, te divljenju Isidorinom asketizmu i pasivnom otporu novim vlastima. Ali ne “prolazi” samo Isidora životom Stanićevog Andrića. Dug, predug je spisak likova koje Pisac susreće u ovoj seriji.

No, i o tome – dosta. Zašto da podcjenjujem gledaoce Nobelovca i one koji će to biti? (Nadam se da će Serija biti titlovana, na nekoliko jezika). Neka sami ocijene serijal. Naravno i razlog divne muzičke špice, pjesme Kad ja pođoh na Bentbašu, uz koju mu je u Štokholmu uručena Nagrada. Ipak, u toj ne zaboravimo da nema i neće biti, kao ni dosad što nije bilo, neke vjerne slike velikih umjetnika. I brojne filmske biografije, pomenimo neke: Viktora Igoa, Stefana Cvajga ili Vinsenta Van Goga, sve su, u svim svojim dimenzijama ljudskog i kreativnog, i plod imaginacije svakog autora ponaosob. U Stanićevom slučaju malo toga je trebalo zaista prepustiti fiktivnom.

Za kraj, Stanićeva izjava u meni najozbiljnijoj recenziji Nobelovca (na hrvatskom portalu Telegram, 01.10.2024), u kojoj je autor Davor Špišić naglasio da se Serija gleda kao najnapetiji politički triler, na čijoj realizaciji bi mu mogle pozavidjeti vrhunske filmske kuće.

“Česta je zloupotreba Andrića za dokazivanje nečijih nacionalističkih teza. Taj nacionalizam je toliko zla naneo da ne možemo da Andrića zbog toga nešto pretjerano žalimo, on je sačuvao i svoje djelo i život, on naravno ima kristalno jasnih misli o tome. Nacionalizam sve zloupotrebi pa tako i Andrića, jer nacionalizam je apsolutno zlo”.

Dok upravo istražujem u mreži kako se piše o 50.godišnjici Andrićevog odlaska, čini mi se (varam li se?) da je Stanić na svojevrstan način ućutkao ne samo nacionaliste, već i cijeli hor onih koji, posebno u posljednjoj deceniji, nastoje – kako tvrde – detronizovati Andrića. Možda je lako Njega, ali kako skinuti s prijestolja njegovo djelo?