Prvog oktobra u Bosni i Hercegovini se održavaju redovni Opšti izbori. Na tim izborima birat će se novo tročlano Predsjedništvo BiH (svaki od tri konstitutivna naroda po jednog člana), potom predsjednik i dva potpredsjednika jednog od dva postojeća entiteta – Republike Srpske (RS), zastupnički dom u državnom i u dva entitetska parlamenta (Federacije BiH i RS), te deset kantonalnih skupština u drugom entitetu, Federaciji. Za sva ova mjesta kandidovalo se 7.245 kandidata iz 36 stranaka i osam stranačkih koalicija, uz 12 nezavisnih kandidata. Za izbore je ukupno registrovano 2.736.886 birača.

U Bosni i Hercegovini – čini se ljudima koji redovno gledaju tv i čitaju novine – kao da nema ništa više značajno bitno u ovdašnjem životu sem pitanja, ko će pobijediti na tim ko zna već kojim "sudbinskim" izborima. Pritisak predizborne propagande već sada opterećuje građane ove države do mjere koja je još malo pa nepodnošljiva. U medijima, na raznim promotivnim nastupima i tribinama, tim smiješno kompjuterski uljepšanim portretima kandidata na džambo plakatama i posterima, u radio i tv spotovima, debatama, polemikama, saopštenjima, u kućne poštanske sandučiće ubačenim propagandnim pozivima i ko zna čime sve još, hoće se kazati da je sva sudbina stanovnika Bosne i Hercegovine u rukama izbornih spasitelja.

Kod jednog dijela stanovništva, reklo bi se onog trezvenijeg, linija na kojoj će cijela stvar postati kontraproduktivna izazivajući do sada nezabilježenu izbornu apstinenciju, približava se dramatičnom brzinom. Kod drugih, nervoza raste pred činjenicom da je ukupna kakofonija kampanje potpuno pobrisala sve one, čak i minimalne stvarne razlike koje se u normalnim društvima mogu podrazumijevati među različitim političkim strankama i pojedincima i u vrijeme izbora i mimo njih. Svi, doslovce svi, zalažu se za sladunjavo definisane parole opšteg tipa – za pravdu, sigurnost, prosperitet, Evropu, penzije, investicije kako domaće tako inozemne, za razvoj i stotine hiljada novih radnih mjesta, za hvatanje ratnih zločinaca i izvođenje pred sudove, za ukinute vize i slobodna putovanja gdje ko hoće itd… Pa ako se prije desetak godina moglo i naslutiti "koji su naši a koji njihovi" u kampanjama pred izbore, onome koji sluša, gleda i koliko toliko vjeruje danas ovako ponuđenom postizbornom raju, ništa više nije jasno. Sluđenost prosječnog, malog čovjeka koji je oduvijek na ovim prostorima ipak nekako vjerovao medijima, komandantima i političarima, popovima i hodžama, ogromna je.

Treća je grupa ljudi, nažalost ponajmanja, koja za izbore od samog početka nikada nije ni marila a ne mari ni danas. Njima, mahom mladim, niko nikada nije suvislo ni objasnio šta izbori suštinski mogu donijeti u pristojno organiziranim društvima i državama, o čemu se tu radi, koji je to mehanizam demokacije itd. Toga nema u školama, malo u porodici a potpuno neprikladno u medijima. Njima se, uz sve drugo, naprosto gade svi ti vještački nasmijani i našminkani populisti sa velikih i malih plakata. Oni nisu ni organizovani, ni spremni ni vaspitani da rješenje i otpor ovom propagandističkom nasilju traže u vlastitom organizovanju, istiicanju svog kandidata ili podršci tuđem u kojem ipak vide nekakvu budućnost.

U ovakvom okruženju, predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini svakim danom i svakim satom dobija sve više i sve očiglednije na brutalnosti koja nerijetko ide do primitivizma. Nešto što je već do sada viđeno u okvirima te kampanje, sasvim slobodno kazano nije zabilježeno ni uoči prvih i drugih poslijeratnih izbora održavanih u sjeni zločina, krvi i mržnje. Pri tome, jedna dimenzija tog haosa postaje posebno zanimljiva: Ratovi unutar očišćenih i ustavom zakovanih nacionalnih plemena u nekim svojim dimenzijama čak su žešći, podložni goroj mržnji i besramnim smicalicama nego što su sukobi između različitih izbornih torova! Odgovor na ovu samo na prvi pogled paradoksalnu činjenicu zapravo je jednostavan: Teritorije su u Bosni i Hercegovini prvo ratom a onda politikom međunarodne zajednice podijeljene i ne mogu se ni na kakav način konkurentski narušavati. One u jednom entitetu skoro više i ne interesuje šta se dešava u drugom. Otud je pravo "bojno polje" za vlast prije svega unutar podijeljenih teritorijalnih cjelina a ne na prostoru samo administrativno jedinstvene države Bosne i Hercegovine. Policija, grunt, novac, privatizacija i kriminal omeđeni su entitetskim, kantonalnim i drugim granicama unutar kojih treba ugrabiti vlast da bi se svim tim vladalo. Ni religijski, ni nacionalni ni bilo koji drugi monolit nije više kao tokom rata i neposredno iza njega važniji od Vlasti u svom dvorištu. Jer samo je vlast unutar rascjepkane Bosne ta koja može sve što hoće. Zato je i predizborna kampanja postala poprište čak bukvalnih primitivnih političkih odstrela i među onima koji su se do juče, mimo kampanje, zaklinjali u istog boga. Mjere minimalnijih civilizacijskih standarda tu nema. Tako, recimo, novina koja stalno samoreklamerski pretenduje na to da je legitimni predstavnik cijelog jednog naroda u BiH do te mjere brutalno vrijeđa člana Predsjedništva BiH iz tog istog naroda, da bi to – i mimo svakog razgovora o ukusu – bilo zakonski sankcionirano u svakoj državi koja iole drži do sebe i svojih najznačajnijih institucija, među kojima je svakako i predsjednik države. U ovom slučaju, međutim, svi nebrojeni dubiozni interesi raznih vrsta iz sprege dotičnog medija i preferiranog kandidata jači su i važniji od toliko pominjane Nacije, Boga i "Naše države".

U cijeloj ovoj priči malo upućenijem promatraču sa strane nameću se najmanje dva pitanja i dva odgovora: Zašto do sada, na prethodnim izborima, kampanja uoči glasanja nije bila tako gruba i čak tako zastrašujuća kao što je sad? I drugo, kako i zašto tzv. narod sve ovo krotko prihvata bez ikakve naznake o dizanju glasa protiv uvreda i poniženja doživljenih kroz ovakav predizborni marketing?
Bitka za vlast u vrijeme minulih izbora u BiH bila je relativno mirnija naprosto zato što je opseg vlasti koji je nuđen poslije izbora bio mnogo manji. Sanjani kolač bio je manji i manje sladak. Nad državom je postojao kišobran protektorata pa baš i nije bilo moguće, uprkos nevjerovatnoj snalažljivosti i lukavosti lokalnih vlastodržaca, vladati onako kako se to ovdje vjekovima naviklo. Ovaj put novoizabrane strukture neće imati nad sobom Visokog predstavnika pa ni kakve-takve kočnice nametane sa strane a protiv lokalnih političkih bahanalija. Vrata raja za vladanje na balkanski način opet se otvaraju.

Za ovu vrstu igre tzv. narod dobro je prepariran kroz minulih desetak godina. Istinska bosanska "supstanca" uglavnom je ili protjerana ili obespravljena. Mnogi normalni politički refleksi su umrtvljeni a javno mnjenje više uopšte ne postoji. Država nije izgrađena, demokratske institucije najčešće samo fiktivno postoje, društvo i sistem vrijednosti na kojima je ono počivalo urušeni su do zatiranja, a tzv. međunarodna zajednica puno toga nije shvatila. Neki zato što nisu mogli da shvate, a neki zato što nisu htjeli. U svakom slučaju, ni jedni ni drugi nisu imali dovoljno interesa.

Floskula o "demokratskim izborima" koja se ovdje stalno nudi nakon rata i kojom se uporno legitimira nenormalno stanje, u situaciji kada ni institucije ni sistem nisu demokratski, cinična je i uvredljiva. Tačno je da glasove birača vjerovatno niko neće krasti ni falsificirati, ali je način na koji se do tih glasova dolazi i građani "uče" kako i za koga da glasaju te ko ih tome uči, sve je prije nego demokratski. U takvom okruženju skoro pa je i normalno da se izborna kampanja pretvorila u brutalni lov na ljude i njihov glas – po svaku cijenu ! A cijena će biti ogromna.