Milorad Dodik obećao je Srbima u Bosni i Hercegovini da će se Republika Srpska referendumom odvojiti od BiH, a Haris Silajdžić obećao je Bošnjacima da će to spriječiti. Stara matrica igranja na strah opet je profunkcionirala. Veliki pobjednici na izborima u ovoj državi zato su Milorad Dodik i Haris Silajdžić.

Na pete poslijeratne parlamentarne izbore u BiH izašlo je približno 55 posto od 2,7 miliona ukupno upisanih birača. Ocjene ovog postotka kreću se od euforično pozitivne (očekivala se velika apstinencija), do naglašeno negativne (šta je sa drugom polovinom glasača?).

Posmatrači tvrde da je na glasanju bilo mnogo više mladih nego ranije ali – karakter rezultata glasanja ne pokazuje da je ova činjenica nešto bitno promijenila u pozitivnom smislu kako se tvrdilo da će biti u krugovima inostranih analitičara.

Dva dana nakon izbora nisu poznati svi precizni rezultati glasanja ali na temelju onoga što je već jasno nije teško izvući mnoge osnovne zaključke. Oni najbitniji su:

U cjelini gledajući, građani Bosne i Hercegovine nisu svojim glasovima napravili nikakav bitni i veliki zaokret u odnosu na politiku za koju su se izjasnili i na prošlim izborima. Glasačnko tijelo u BiH i dalje naglašeno "misli nacionalno". Izborna pravila mu u tome snažno pomažu; Veliki pobjednici i ovaj put su oni što su ponudili najglasniju i najradikalniju retoriku. Cilj te retorike, u suštini, bio je izazivanje osjećanja uznemirenosti i straha kod "druge strane" koja je u ratu bila suprodstavljena; Sa političke scene polako odlazi stara ratna generacija, nacionalne stranke iz tog vremena jesu izgubile primat, ali novi i relativno mlađi političari nisu ništa manje agresivni kada je borba za vlast u pitanju.Naprotiv!; Postojeći Ustav BiH zasnovan na daytonskom mirovnom sporazumu i dalje se iskazuje kao političko-pravna osnova za stalne međunacionalne konflikte i nadjačavanje entitetskih interesa nad državnim; Ni posle ovih izbora Bosna i Hercegovina bez promjene Ustava nema mnogo šansi da se konstituira kao normalna država koja treba biti kompatibilna sa evropskim konceptom i strukturom; Jedini pravi i značajni iskorak iz svega ovoga jeste izbor kandidata Socijaldemokratske Partije Željka Komšića u Predsjedništvo BiH na mjestu "hrvatskog člana" tog Predsjedništva. Tradicionalni HDZ, tako, nije više ekskluzivni predstavnik hrvatskog naroda u najvišem državnom organu; Izbori su protekli u relativno mirnoj atmosferi, a objektivno najveće "incidente", zapravo, priredio je svojim čudno agresivnim izjavama Ivo Miro Jović, dosadašnji član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Kao ponovni kandidat HDZ-a za ovu funkciju javno je zaprijetio kako je "on i dalje član Predsjedništva" i kako "neće dozvoliti da Željko KOmšić uđe u to Predsjedništvo…" Čovjek očito ne može da podnese poraz Među pozitivne elemente izborne priče spada svakako činjenica da je po prvi put u predizbornoj kampanji i u toku samih izbora nevladin sektor imao relativno značajnu ulogu.

Detaljnije rasčlanjivanje ovih opštih karakteristika pokazat će da je Bosna i Hercegovina i dalje veoma podložna svim onim sindromima koji su snažno promovisani minulih godina. Posmatrač sa strane imao je osjećaj minulih sedmica da se u državi spremao rat u kome se neće birati sredstva radi pobjede. Beogradski analitičar i političar Žarko Korać u jednoj je kolumni u banjalučkim "Nezavisnim novinama" konstatovao da se "izborna kampanja u BiH svela na takmičenje u patriotizmu…a doznali smo i da Sarajevo liči na Teheran ili da oni koji ne prihvataju unitarnu državu mogu iz nje da se sele!". Koristeći strahove svojih podanika, ovdašnji vodeći političari su se iskazali kao nova vrsta manipulatora, zapravo ljudi koji sav svoj legitimitet oslanjaju na činjenicu da su malo bolji od svojih prethodnika koji su vodili ratove. Poseban cinizam u svemu ovome je u činjenici da se u pričama čiji je cilj da se proizvede strah i na njemu očuva vlast svi zaklinju u – Evropu.

I pored svega trezveno političko razmišljanje nakon prvih procjena izbornih rezultata pokazalo bi da situacija daje osnova pametnim i mudrim ljudima za uspostavljanje koliko-toliko stabilnih odnosa u BiH. Dodik i njegova partija dobili su u RS apsolutnu većinu. Silajdžić je takvu većinu dobio u Predsjedništvu a i njegova Stranka za BiH veoma je ojačala na svim parlamentarnim razinama. Jaki su i bošnjačka SDA i Socijaldemokrati (SDP). Hrvatske stranke su poražene prije svega zbog unutrašnjeg raslojavanja i cijepanja uoči izbora. "Svog" čovjeka u Predsjedništvu "čiste hrvatske stranke" nemaju zahvaljujući izbornom sistemu kojim su ranije upravo nacionalne stranke bile zadovoljne.

Ukratko, odnos snaga je prilično jasan i na tom odnosu formiranje izvršnih tijela vlasti, teorijski, ne bi trebalo biti traumatično. Nažalost, teorije koje važe kod drugih u BiH često nemaju puno smisla. Izborna građanska mudrost i racionalnost ni narodu ni političarima na ovim prostorima još nije jača strana. Izbori se dobijaju i gube mnogo više na vanjskim efektima i strastima a ne na projektima u korist boljeg života. Više je razloga ugrađeno u izborni rezultat. Prvi je što nedavno predložene ustavne promjene nisu usvojene a Silajdžićevo "rušenje" prijedloga tih promjena i zahtjev za ukidanjem RS od njega je kod Bošnjaka stvorilo heroja i – izbornog pobjednika. Drugi je Dodikov vrtoglavi uspon u RS na ekstremnoj retorici veoma sličnoj onoj sa početka rata, nahranjenoj kontra-porukama iz Sarajeva. U podršci Dodiku nije štedio ni Beograd, mada je to rađeno više zbog Kosova nego zbog RS ali, nije važno, rezultat je postignut. Konačno, ništa manje ukupnom predizbornom zaoštravanju nije doprinijela ni međunarodna zajednica naglašenim i preglasnim pričama o svom skorom povlačenju iz BiH. Svi radikali to su jedva dočekali. Naprosto je nevjerovatno kako se ta tzv. međunarodna zajednica specijalizirala za katastrofalno pogrešne političke poteze baš uoči izbora. Toliko nevjerovatno da se normalan čovjek mora upitati: da li je riječ o greškama ili – nečem drugom ?

Izbori su prošli kako su prošli. Nacionalni dobitnici su jači nego ikad (Dodik i Silajdžić), gubitnici još slabiji nego što su bili (HDZ i druge hrvatske stranke), a oni u sredini sposobni su da diriguju iz pozadine (SDA, SDP). Novi je fenomen da dvije od tri nekada najjače nacionalne stranke (hrvatska HDZ i bošnjačka SDA) nemaju u Predsjedništvu države "svog čovjeka". Kuda to vodi, moći će se analizirati za koji dan.