U poznatim svjetskim teorijama političkih kriza postoji i jedna dosta raširena teorija, prema kojoj dugogodišnja i nerješiva stanja treba zaoštriti do eksplozivnog kraja – da bi se onda mogla riješiti. Naravno, u tim slučajevima riječ je o kontroliranim krizama koje teško mogu biti prepuštene stihijama.

Aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini ima u ovom času mnoge elemente pomenutog slučaja. Institucionalna kriza je dovedena skoro do vrhunca, a političkim promatračima se još uvijek čini da je "stvar pod kontrolom".

Zaoštravanje krize, naravno, ima svoju predistoriju. Najnovija situacija formalno je generirana propalim pokušajem da se usvoji reforma policije u BiH. Bila je to samo jedna u nizu propalih reformi. Nakon toga visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak, naravno po nalogu Brisela, pokrenuo je mjere u cilju deblokade političkih procesa u državi. Jedna od tih mjera odnosila se i na promjenu poslovnika rada BiH Parlamenta.

Ta je mjera u značajnom obimu suzila takozvano "entitetsko glasanje" u Parlamentu. Nedolazak na sjednice Parlamenta, kao što je postala praksa, nije više mogao blokirati usvajanje reformskih zakona u ovom tijelu. Kvorum na sastancima Parlamenta i Vlade ubuduće je, prema ovim mjerama, trebao da se formira od onih koji su prisutni na tim sastancima, a ne od broja predviđenih poslanika ili ministara kako je to teorijski zamišljeno u poslovniku. Lajčakova mjera je tehnička i nije u suprotnosti sa Ustavom. Ona nikome ne ukida njegovo pravo ukoliko radi svoj posao za koji je izabran.

U Republici Srpskoj, manjem entitetu u BiH, odluka Lajčaka je, međutim, dočekana "na nož". Osnovni zaključak bezmalo svih političara koji su se tamo digli na noge bio je da je ovo "smišljeni udarac sa ciljem ukidanja Republike Srpske". Lajčak je proglašen "neprijateljem Srba", "nepoželjnim u Banjaluci", a otvoreno je zaprijećeno da će se na mjere "odgovoriti borbom svim sredstvima".

Predsjednik Vlade tog entiteta i predsjednik najjače političke partije SNSD Milorad Dodik zaprijetio je da će se Srbi povući iz svih zajedničkih organa i političkih institucija u BiH a da će njegova stranka preći u opoziciju. U svom poznatom maniru kazao je da je "Republika Srpska trajna kategorija, a za Bosnu i Hercegovinu će se tek vidjeti!"

Od članova njegove stranke koji su bili na funkcijama u državi BiH zatražio je da kovertiraju svoje ostavke do "konačne odluke Lajčaka koji svakako mora povući svoju odluku". Institucionalna kriza je dobila na snažnom ubrzanju.

Ulje na vatru iz Beograda dosuo je premijer Republike Srbije Vojislav Koštunica koji je snažno podržao Dodika obećavši da "Srbija neće dozvoliti" ono što međunarodna zajednica preko Lajčaka hoće da realizuje. Smirivanju nije doprinijela ni izjava Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH koji je javno upozorio Srbiju "da digne ruke od BiH i miješanja u njene unutrašnje stvari jer bi u protivnom mogli dobiti po prstima pa i po nosu!"

Prvi čovjek Islamske zajednice u BiH reis Mustafa Cerić istovremeno se u Americi duboko umijeršao u politiku založivši se za "građanski princip (!?) – jedan čovjek, jedan glas". Prevedeno na bh. varijantu to znači – svi smo mi jednaki, samo su Bošnjaci malo jednakiji jer su najbrojniji. Milošević je, sjetimo se, na tom principu počeo rat u Jugoslaviji.

Nikola Špirić, premijer BiH i član stranke Milorada Dodika podnio je Predsjedništvu BiH ostavku. Narodna skupština RS tu je ostavku podržala i proglasila svoje "stalno zasjedanje". Sa ostavkom Špirića blokirana je i cjelokupno centralna Vlada, odnosno Vijeće ministara BiH. Od prošle sedmice, nakon ostavke Špirića, ta vlada funkcionira u "tehničkom mandatu". U bh. realnosti, to praktično znači da ne funkcionira nikako.

Predsjedništvo BiH je u prvoj reakciji na ostavku odlučilo da prije rasprave o njoj "pozove Špirića na razgovor" ali do toga još nije došlo. Špirić je otišao u Banjaluku a u Sarajevo na "razgovor" još nije pozvan. U Ameriku je u međuvremenu otišao Haris Silajdžić, član Predsjedništva BiH i veliko je pitanje kako famozni razgovor sa Špirićem može biti održan bez Predsjedništva u punom sastavu.

Poseban aspekt ove krize je pokušaj Dodika i njegovih saradnika u Banjaluci da organizuju ono što se nekada, u vrijeme Miloševićeve ekspanzije u Jugoslaviji, nazivalo "dešavanjem naroda". Na ulice nekih gradova Republike Srpske izvedeni su građani sa transparentima u rukama koji su "dali punu podršku odbrani Republike Srpske". Tih građana koji su izašli na ulice navodno u organizaciji nevladinih organizacija bilo je mnogo, mnogo manje nego što se očekivalo i nego što je kasnije policija saopštila da ih je bilo. "Mitinzi" uglavnom u prisustvu učenika dovedenih sa časova iz škola te poznatih vječitih demonstranata trajali su po petnaestak minuta, a dovedenim učesnicima podijeljeni su transparenti sa porukama protiv BiH i Evrope! U ruke su im gurnute i velike slike – Vladimira Putina! Jasno i providno.

Činjenice koje su u ovom času jasne nedvosmisleno govore slijedeće: Međunarodna zajednica, uključujući i EU i Ameriku, sa svojim predstavnikom Miroslavom Lajčakom, tek su započeli veliku operaciju reformskog "pospremanja" u BiH i kako izgleda ovaj put odstupiti neće. Nikada u minulih desetak godina od rata Brisel i Vašington u vezi sa reformama u BiH nisu bili toliko jedinstveni. U tom smislu je otišla i sasvim jasna, otvorena i direktna poruka Beogradu. BiH ne množe više biti talac pregovora o Kosovu. Povezivanje "dvije krize" u cilju obezbjeđivanja boljih pregovaračkih pozicija Beograda pred završne pregovora o Kosovu, pročitana je priča.

Evropa u BiH danas brani vlastite interese, principe i budućnost. Slike na mitinzima u Banjaluci jasno su sugerirale koja se igra počela igrati sa tom budućnošću, od Moskve preko Beograda do Banjaluke. Opasnost od "strateške pukotine" kroz jugoistočnu Evropu do toplih mora uznemirila je i NATO i EU u mjeri u kojoj stanje u BiH nije više problem samo po sebi. Iskreno govoreći, ništa što se dešava na širem prostoru oko BiH više nije slučajno ni bezopasno.

To je osnov za uvjerenje da će Evropa ovaj put istrajati tamo gdje nije imala snage ni koncepta već duže od decenije: Nakazna dejtonska ustavna struktura u BiH počinje prijetiti stabilnosti regiona pa i šire. Dodik ali i slični na drugim stranama u ovoj priči samo su mali izvođači radova na terenu. Oni, ipak, nisu strateški problem. Zato ima osnova za vjerovanje da je najnovija kriza, iako ozbiljna, još uvijek – pod kontrolom. Ona se rješava na drugim mjestima, a ne u Sarajevu i posebno ne u Banjaluci.