Stanovnici Bosne i Hercegovine godinama već dokazuju kako im sposobnost za realno procjenjivanje vlastite situacije nije baš jača strana. Malo je koji narod sa balkanskih prostora minulih decenija toliko puta "promašio" u ocjeni onoga što se dešava i što će se tek dešavati sa njima samima, kao što je to bilo sa građanima BiH. Da nije tragično, bilo bi smiješno sa koliko su uvjerenja stanovnici Sarajeva, recimo, tvrdili da rata u Bosni neće biti čak i onda kada je taj rat već buktao na granicama novoproklamovane države. Političari su se utrkivali u optimističkim izjavama, a građani sjedili po kafanama dok su gorili Vukovar, Dubrovnik, Zvornik i Foča.

Nerealni optimizam nastavio je da se širi i kasnije kada je i slijepcu bilo jasno šta se dešava. Sarajlije su, recimo, u početku najduže opsade u savremenoj istoriji ratovanja prvo vjerovali da će "nemiri" trajati sedmicu ili dvije i sve će se završiti mirno i bez krvi. Oni što su odlazili iz grada ponijeli su košulje i majice kratkih rukava za putovanje od petnaestak dana. Za većinu njih to putovanje traje evo već 16 godina. Mnogi se neće vratiti nikad više. Potom su ljudi bili ubijeđeni da će Ujedinjene nacije rat završiti političkim putem. UN uostalom i služe da obezbijede pobjedu pravde. Teorijski da, praktično ne. Onda su svi bili sigurni da će američki avioni u nekoliko naleta bombama razjuriti zločince koji ubijaju grad sa okolnih brda. Opsada je počela u aprilu 1992. godine a avioni su došli tek u zimu između 95. i 96. Nisu došli kad je trebalo Bosni, došli su kad je to zatrebalo Americi i Evropi.

U međuvremenu, UN su proglasile "sigurnosne zone" u BiH i garantovale međunarodnim oružjem bezbjednost stanovnicima tih zona. Među pomenutim zonama bila je i Srebrenica. Poznato je šta se tamo desilo. Oni koji su preživjeli rat i dočekali kraj 1996. godine iskreno su bili uvjereni da će rezultat mirovnih pregovora u Daytonu, vođeni pod rukovodstvom Richarda Holbrooka, biti izgradnja pravedne, moderne, savremene evropske države zasnovane na međunarodnom pravu i civilizacijskim konvencijama.

Potpisan je sporazum koji je na jednoj strani zaustavio rat i ustanovio državu koja ne liči ni na jednu drugu na svijetu i koja naprosto ne može da funkcionira: dva državotvorna "entiteta", tri konstitutivna naroda, dva potpuno različita unutrašnja ustavna sistema, dvadesetak "vlada" i više od 150 raznih ministarstava, dva naroda sa dvojnim državljanstvina i jedan bez toga, djeca rasistički podijeljena u školama po nacionalnoj osnovi, kriminalci na vlasti, bezbrojna zakonska rješenja u apsolutnoj suprotnosti sa svim važećim konvencijama o ljudskim pravima u svijetu, praktično potpuni a formalno nepriznati protektorat međunarodne zajednice, uništena i opljačkana ekonomija itd. – to je realnost današnje "daytonske" Bosne i Hercegovine.

Građani su od lažnih obećanja beskrajno umorni ali, paradoksalno, i dalje bolesno naivni. Iako svjesni svega što ih okružuje, na neki nevjerovatan i iracionalan način i dalje se nadaju boljem. Oči su uprte i u domaće hohštaplere i ratne profitere i u tzv. međunarodnu zajednicu. Ta "zajednica"u vezi sa Bosnom i Hercegovinom ( i ne samo njom) nema ni strategiju, ni koncept ni konkretan projekat.
Posjeta "daytonskog arhitekte" Richarda Holbrooka minulih dana na paradigmatičan način pokazala je svu bizarnu nespremnost svijeta da shvati o čemu se ovdje radi. Iako pomenuti gospodin nije danas bitan faktor u odlučivanju šta sa Bosnom, njegovo ponašanje u vrijeme boravka u Sarajevu i Banjaluci sjajna je ilustracija za ovo o čemu je riječ. Amerikanac, prije svega, nije spreman da prizna potpuni krah njegovog djela ni pored nebrojenih dokaza o katastrofalnom učinku daytonskog sporazuma na život BiH. Sujeta, samoljubivost i politička bahatost mnogo su značajniji za većinu tih ljudi iz "velikog svijeta" nego što je sudbina nekog malog naroda ili male države. Ta sudbina postaje interesantna za njih samo onda kada ugrozi neki njihov, "veliki" interes. Ovo, naravno, nije ništa novo u svijetu politike ali je fascinantno koliko to među jadnim Bosancima još uvijek prolazi.

Trinaest godina nakon otpočinjanja propalog eksperimenta koji se zove "daytonska BiH", Holbrook opravdava vlastiti koncept, multinacionalnu državu ustavno utemeljenu na ekskluzivno etničkoj osnovi.
Vrhunac cinizma u Holbrookovim izjavama jeste njegova "zabrinutost" zbog postojanja potpune nacionalne podjele u školama u kojima se uče tri različite i sasvim suprodstavljene istorije ove države. On čak naivno upozorava kako autori ovakvog sistema "ne shvataju da će takav način vaspitanja djece stvoriti pretpostavke za nove sukobe za 20 godina…" Na stranu što je taj sistem direktno proizveden logikom njegovog koncepta iz Daytona pa je krajnje ironično čuditi se otkuda sad taj sistem u školama u BiH. Mnogo je veća ironija, čak i bezobrazluk, navodno ne vidjeti da se u ovom slučaju ne radi o "neshvatanju" tvoraca segregacionizma u školstvu, već o ciljanom projektu nacionalista i domaćih političara instaliranih Daytonom. Cilj je proizvesti krajnju, ne samo fizičku, već i mentalnu podjelu do nivoa apsolutne međunacionalne mržnje i nerazumijevanja. Ta je proizvodnja odioznosti uslov za projekat sutrašnje podjele države, pa ako treba i za regrutaciju novog topovskog mesa. Javna je tajna da više od 90 posto današnje djece iz Sarajeva nikada nije bilo u Banjaluci i obratno. Gore od toga je jedino što ogromna većina njih na taj put od 200 kilometara više i ne želi da krene, što zbog mržnje, što zbog straha.

Problem Bosne i Hercegovine danas jeste u svjesnom, organizovanom i planiranom razaranju društvene supstance i nasilnom vaspitavanju novih generacija u duhu nacionalizma razvijanog sve do fašizma. Projekat je dugoročno uništavanje memorije na sve što je vjekovima zajedničko. Glavni izvođači radova na tom projektu su korumpirani političari i zločinci koje je Holbrookov Dayton amnestirao a koji danas u rascjepkanom carstvu bezvlašća vide raj za svoj kriminal. To su i histerično ispolitizirane vjerske zajednice koje se uopće ne bave "nebom" već prije svega ovozemaljskim apetitima, interesima i poslovima. To su, u značajnoj mjeri i dirigirani mediji pod kontrolom ovih prethodnih.

Gospodin Holbrook i njemu slični ovo sve skupa ne želi da vidi jer mu se to ne uklapa u priču o velikom daytonskom "uspjehu". Drama Bosne i Hercegovine, međutim, nije u tome. Ona je u činjenici da ovo vide oni kojih se to prije svega tiče,građani jadne države, i – šute. U Bosni je u modu da se šuti i trpi. Dokle, niko ne zna.