Postoje dvije stare narodne poslovice koje se u Bosni i Hercegovini minulih dana spominju u vezi sa rezultatima parlamentarnihj izbora u susjednoj Srbiji. Prva poslovica kaže: "Tresla se gora a rodio se miš". Njen je smisao da se kaže da se desilo malo novog. Ta poslovica, ujedno, razotkriva osnovno osjećanje u vezi sa onim što se od Srbije i izbora očekivalo u odnosu na ono što se doista desilo.

Druga poslovica ilustruje emocije većine građana BiH u vezi sa tim šta će rezultati izbora donijeti svima u regionu a posebno Bosni i Hercegovini. Poruka je također vrlo jasna i razumljiva. Poslovica veli: "Koga su zmije ujedale i guštera se boji". Ona oslikava sumnje, strah i rezerve u vezi sa mogućim posledicama izbornih rezultata. I u slučaju prve i u slučaju druge poslovice postoje mnogi razlozi koji objašnjavaju njihovo spominjanje ovih dana.

Pojednostavljeno, kratko i precizno, osnovni zaključci koje spominju Bosanci i Hercegovci nakon minule nedjelje u Srbiji mogu se sažeti u nekoliko tačaka:

Prvo, prema izbornim rezultatima jasno je da je ukupan broj glasača koji preferiraju populistički i antievropski put u Srbiji veći od broja onih koji se deklarišu kao pristalice nove i evropske budućnosti države. Radikali Tomislava Nikolića jesu dobili manje nego što su najavljivali i manje nego što se očekivalo ali oni nisu jedini u snažnom frontu antievropske Srbije.

Drugo, Demokratska stranka i njihovi partneri u proevropski deklarisanim partijama dobili si više nego što se očekivalo ali, to nije dovoljno da se formira vlada koja bi njihov kurs efikasno i pragmatično realizovala.

Treće, stranka koja ima kao osnovno uporište političku praksu i filozofiju Slobodana Miloševića, dobila je mnogo više glasova nego što se očekivalo. Ona danas, objektivno, predstavlja ključ za formiranje nove vlade u Srbiji. Mediji u BiH s mnogo razloga citiraju rečenicu koju je objavila jedna ugledna britanska novina: "Slobodan Milošević se danas smije u grobu". Iskreno, jadna je pobjeda demokracije u Srbiji u kojoj će uslove za formiranje nove vlade diktirati zločinac koji je osnovni krivac za sve najgore što se desilo minulih dvadesetak godina na ovim prostorima. Sada je manje bitno to da on nije bio sam u toj proizvodnji minulog užasa.

Četvrto, većini posmatrača u BiH nikada neće biti jasno zašto i mediji širom Evrope i politički centri na starom kontinentu tako uporno i sistematski od izbornih neuspjeha u Srbiji pokušavaju napraviti uspjeh. Euforične ocjene o tome kako je u "Srbiji pobijedio evropski put", jednostavno kazano, nisu tačne. Naravno, svakom iole ozbiljnijem političkom analitičaru jasno je da Evropa u Srbiji ovom prilikom bije jednu od najvažnijih bitaka za dugoročnu stabilnost regiona. Podjednako i za konačnu demokratizaciju prostora što prolazi kroz tešku i opstruiranu tranziciju, za finalno definiranje granica Unije i za odbranu od moćnih interesa iz Rusije. Ti interesi uglavnom su strateški drugačiji prema regionu od evropskih. Zbog toga postoji značajno razumijevanje i za isforsirane, čak i nepravedno favorizirajuće poteze koje Bruxelles vuče prema Beogradu zanemarujući u istim stvarima Bosnu i Hercxegovinu pa i neke druge zemlje u regionu. Logika "realpolitike" poznata je pragmatsko-politička kategorija ali ona nije uvijek lako objašnjiva običnom građaninu. Ipak, otvoreno favoriziranje Srbije kako bi čak i preko svakog reda prišla Uniji prije nego što ispuni uslove koje joj je ta ista Unija postavila, nije osnovni uslov za zabrinutost u Bosni. Ljudi postavljaju logično pitanje – zašto se u javnost izlazi sa tvrdnjama u vezi sa rezultatima izbora koje nisu tačne: Većina u Srbiji naprosto nije glasala za Evropu u referendumskoj dilemi između Evrope i prošlosti. Strah od koalicijske matematike kod sastavljanja buduće vlade, zato, legitiman je a sumnje velike i opravdane.

U pojašnjenjima optimistički orijentisanih bh. komentatora kaže se da su na izborima u susjedstvu pobijedile ideje "evropske Srbije" koju predstavlja Boris Tadić sa svojom Demokratskom strankom. Pobijedile su i ideje "socijalne pravde" koju predstavlja Socijalistička partija Miloševićevog sljedbenika Ivice Dačića. U toj analizi kaže se da je "ideja velike Srbije, nebeskog naroda i besmislenog žrtvovanja za krst časni i slobodu zlatnu", predstavaljena Tomislavom Nikolićem i Vojislavom Koštunicom – poražena.

Kako, međutim, graditi evropsku budućnost kada ovakav rezultat nedvosmisleno pokazuje da je Srbija duboko i dramatično podijeljena. Uz to, matematičku prednost "evropskim snagama", neophodnu za formiranje vlade, može da donese jedino partija čiji lider otvoreno kaže da ne priznaje nikakvo rješenje za Kosovo izvan Srbije! Ne priznaje ni međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu. Kako partner Borisa Tadića u vladi za budućnost može da bude onaj koji otvoreno tvrdi da Karadžića i Mladića nikada ne bi izručio Hagu. Koji odgovor na ovo ima Evropa?

Jasno je da su objašnjenja za ove zabrinutosti običnog građanina u Bosni i Hercegovini u domenu vrlo složene i nepredvidive međunarodne politike. Prema toj politici, međutim, ovdašnji takozvani mali čovjek ima – najblaže kazano – ogromne rezerve. Tu se vraćamo na poslovicu o "zmijama i gušteru". Ljudi ovdje dobro znaju da bez stabilne i demokratske Srbije nema ni stabilnog regiona. Mjera stvari za običnog Bosanca je uvjerenje i dokaz da zvanični Beograd bez ikakvih predrasuda i rezervnih kombinacija na BiH gleda kao na realnu činjenicu. Znači kao na nezavisnu, suverenu i slobodnu, međunarodno priznatu državu u susjedstvu. Državu u kojoj ne postoji samo Republika Srpska na polovini državne teritorije.

Rezultati izbora u Srbiji, onako kako se oni u ovom času čitaju u Bosni i Hercegovini pojednostavljeno nude razloge da se kaže: "Možda i možemo pomalo da se radujemo, mi bi smo to i željeli ali, razloga za radost nema!" Sa Nikolićem i Koštunicom nikako, a sa Tadićem udruženim sa Dačićem veoma, veoma teško. Šta je treća mogućnost ? Ko zna, možda će je pronaći evropski kreatori takozvane realpolitike. Ni njima nije svejedno ko će vladati Srbijom iz kuće a ko iz inostranstva. Bosni ostaje da čeka i da se nada.