Organski sektor je u porastu i brojevi vezani uz njega postaju sve značajniji. Poljoprivredna praksa bez upotrebe sintetičkih hemikalija može se pronaći u 141 zemlji diljem svijeta, a površina posvećena organskoj poljoprivredi porasla je između 2000. i 2007. godine za 118% i dostigla je 32,2 miliona hektara. To

pokazuju podaci iz studije instituta Worldwatch, a potvrđuju i brojna istraživanja tržišta. Evropa je drugi najveći kontinent nakon Okeanije u broju hektara koji se obrađuju organski. Italija, Španija i Njemačka učestvuju sa oko 40% od 7,8 miliona hektara u EU, dok se primjena organske poljpirvrede brzo širi i u zemljama kao što su Poljska i Velika Britanija.

A Jugoistočna Evropa? Potencijal svakako postoji, ali situacija u organskom sektoru je i dalje izuzetno složena. Pošto organski poljoprivredni proizvodi konkurišu po svojoj kvaliteti (u čemu sertifikacijske kuće igraju glavnu ulogu), proizvođači se moraju striktno pridržavati pravila. Također, prosječni potrošač je veoma dobro informisan.

Da bi se stekla potpuna slika potrebno je detaljno pogledati situaciju u zemljama regiona.

OsservatorioBalcani je intervjuisao Nikolu Damljanovića, koji već nekoliko godina radi kao nezavisni stručnjak i inspektor za BioAgricert, nezavisnu aganciju za kontrolu i sertifikaciju organskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda baziranoj u Italiji i u nekim zemljama Jugoistočne Evrope (Bugarska, Rumunija i Srbija).

Kada je počelo da se priča o organskoj proizvodnji u Srbiji?

U Srbiji je prvi propis o organskoj proizvodnji usvojen 2006. sa ciljem uspostavljanja okvira za razvoj sektora. Očigledno je taj okvir bio pod uticajem procesa evropskih integracija, a zatim je evoluirao u skladu sa EU propisima koji su usljedili (EC Reg. 834/2007, 889/2008).

Dakle sektor se još nije u potpunosti razvio….

U stvari u Srbiji još uvijek ne postoji tržište za organske proizvode: s jedne strane ne postoji dovoljna količina proizvoda da se pusti u prodaju preko velikih organizovanih distribucionih kanala, a s druge strane ponuda je i dalje ograničena. Većina organskih proizvoda namjenjena je za izvoz i na domaćem tržištu i dalje dominiraju konvencionalni proizvodi, za koje je dozvoljeno korišćenje sintetičkih hemikalija i ne postoji sistem za kontrolu i sertifikaciju.

Koju ulogu ima organska poljoprivreda u okviru nacionalne politike za poljoprivredu?

U principu, organska poljoprivreda zauzima važno mjesto u strateškim dokumentima vezanim uz ruralni razvoj, zaštitu životne sredine te borbu protiv siromaštva. Drugačija je priča kada se prijeđe sa teorije na praksu. U suštini nedostaju akcioni planovi i konkretne mjere za provođenje teoretskih smjernica. Također, podrška sektoru je trenutno ograničena i neadekvatna.

Do sada je budžet bio veoma mali, a direktna pomoć dodjeljena je samo malom broju korisnika. Rezultati su stoga, ako ih ima, teško vidljivi. Međutim, postoje neki prijedlozi za uvođenje indirektnih mjera poput smanjenja poreza na dodatnu vrijednost (PDV-a) za organsku proizvodnju.

A proizvođači? Da li se organski sektor smatra kao nova mogućnost?

Kao sto sam rekao, trenutno ne postoji tržište, podrška države je ograničena i potrošači, kao i proizvođači, nisu spremni i ne mogu u potpunosti razumjeti prednosti i potencijal organske proizvodnje. U suštini, mnogi proizvođači ne vide šansu u organskoj poljoprivredi. Do sada je bilo prije svega slučajeva srednjih i velikih proizvođača koji su orijentisani na izvoz, dok se mali proizvođači rijetko odlučuju za organsku proizvodnju. Ipak, postoji grupa “pionira”, malih i srednjih proizvođača koji dijele mišljenje da će, srednjeročno gledano, organski sektor krenuti da se razvija i u Srbiji, kao što se dogodilo i u drugim evropskim zemljama.

Spomenuli ste izvoz. Tko su glavni trgovinski partneri?

Glavni partneri su zemlje Evropske unije, a slijede ih SAD i Japan. U pogledu proizvoda, uglavnom se radi o takozvanom sitnom voću kao što su trešnje, jagode, maline, borovnice, kupine i ljekovito bilje. Također i neke vrste prerađevina kao sto su voćni sokovi i džemovi.

A kada je reč o Italiji? Da li je bilo ili su u toku projekti ili saradnje?

U posljednjih nekoliko godina bilo je značajnih projekata obuke, kao što je BIO 84 (Obuka tehničkih stručnjaka u organskoj poljoprivredi, u znak podrške ruralnom razvoju i proizvodnje hrane na Balkanu), promovisan od strane Mediteranskog agronomskog instituta u Bariju i namjenjen obuci lokalnih stručnjaka. Pored obuke treba pomenuti i trgovinske odnose. Postoje italijanski organski proizvodi na srpskom tržištu, kao i srpski proizvodi (prije svega žitarice) koji se izvoze u Italiju.

Od proizvođača do potrošača. Rekli ste da nedostaje svijest o koristi koju može da ponudi organska proizvodnja. Međutim, da li domaća potražnja za organskim proizvodima raste ili uopšte ne postoji?

Na neki način ona je u porastu, iako sporo i bez trenda koji se može predvidjeti. Također je tačno da je sa razvojem Srbije kao turističke destinacije u porastu i potražnja za organskim proizvodima od strane turista i kao rezultat toga polako raste i uvoz određenih proizvoda koji bi zadovoljili takve potražnje. Ovo će vjerovatno imati uticaj i na lokalne potrošače, koji za sada još uvijek imaju prilično skeptičan stav prema organskim proizvodima.

 

Na kraju da zaključimo: prepreke i mogućnosti…

Vjerujem da je jedno od glavnih ograničenja nedostatak adekvatnih kampanja informisanja i kao rezultat toga imamo potrošače koji su još uvijek nedovoljno otvoreni prema organskim proizvodima, kao i potražnju koja sporo raste. Slično se dešava i sa proizvođačima: nedovoljna informisanost o tehnologiji i zakonskim propisima. Pored ovih aspekata zabilježen je nedostatak kanala namjenske distribucije, kao i poteškoće države da sa strateških planova pređe u konkretnu akciju. U stvari, zakonodavni okvir je još uvijek daleko od toga da bude u potpunosti definisan, posebno u odnosu na proizvode namjenjene izvozu u zemlje EU.

Takođe na tržištu nedostaju i neki od tehničkih proizvoda koji se koriste u organskoj proizvodnji: namjenska đubriva, kao i proizvodi za zaštitu bilja. Na kraju, jedan problem koji se tiče poljoprivrednog sektora u cjelini; nedostaje povezivanje koje može biti pravi pokretač za razvoj organske proizvodnje. Udruženja, sindikati i zadruge mogli bi biti značajni za širenje informacija, kupovinu tehničkih sredstava, za određivanje odgovarajućih marketinških strategija, kao i za stvaranje grupa zaduženih za kontrolu i davanje sertifikata.