Organska poljoprivreda u Albaniji

U Jugoistočnoj Evropi brojevi koji se tiču organskog sektora su još uvijek mali. Iako u Hrvatskoj ovaj sektor počinje da pokazuje konzistentne vrijednosti, druge zemlje bez sumnje kasne za Hrvatskom. Na regionalnom nivou (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija) primjetna je stopa rasta koja se razlikuje na osnovu dva glavna kriterijuma: proizvođači i poljoprivredne površine posvećene organskoj proizvodnji. Broj proizvođača, kojih trenutno ima manje od 700, polako raste, dok su poljoprivredne površine pod organskom proizvodnjom dostigle 1,7 miliona hektara što predstavlja brzi porast. Važno je reći kako je porast površina pod organskom poljoprivredom zabilježen (i preuveličan) uključivanjem zemljišta za ispašu i berbu šumskih plodova.

Nakon studije o organskom sektoru u Srbiji, BalcaniCooperazione proširuje istragu o organskom sektoru u Jugoistočnoj Evropi studijom o Alba

niji, kao i intervjuom sa Endritom Kullajom koji je istraživač na Poljoprivrednom fakultetu u Tirani i direktor kompanije Sonnetor Shpk, koja se bavi proizvodnjom i prikupljanjem aromatičnog i ljekovitog bilja u ime Sonnentor-a GmbH iz Austrije, koji je jedan od svjetskih lidera u tom sektoru.

Kada je počelo da se priča o organskom sektoru u Albaniji?

Pokret za organsku poljoprivredu osnovan je 1997., ali uprkos tome cifre koje se tiču organskog sektora u Albaniji su i dalje prilično male: oko 100 proizvođača i 0,01 obrađenog poljoprivrednog zemljišta. Vrlo malo ako se osvrnemo na situaciju u regionu, gdje je Albanija vjerovatno država sa najmanjom površinom zemljišta namjenjenog organskom sektoru.

Što se tiče propisa, prvi zakon o organskoj poljoprivredi je zakon broj 9199 iz 2004. koji je razvijen uz podršku više međunarodnih donatora, ali još uvijek nije u potpunosti proveden.

Dakle još uvijek ne možemo da govorimo o potpuno razvijenom sektoru….

Uprkos raznim projektima regionalne i međunarodne saradnje, ali i naporu pojedinih proizvođača koji se bave ovim sektorom, organski sektor u Albaniji je i dalje nedovoljno razvijen. Organski proizvodi se mogu naći u prodaji u samo nekoliko specijalizovanih prodavnica i pijaca. Trenutni nedostatak kapaciteta da se osigura širi spektar organskih proizvoda stvara jaku sezonsku varijabilnost i otežava pristup velikim organizovanim prodajnim mrežama.

Kakvu ulogu ima organska poljoprivreda u okviru nacionalne poljoprivredne politike?

Nakon mnogo godina lobiranja, organski sektor je zvanično uključen u albansku poljoprivrednu politiku u okviru Strategije za poljoprivredni razvoj 2007.-2013. U okviru ovog strateškog dokumenta uključeni su Akcioni plan i dvije vrste subvencija aktiviranih 2007. godine: doprinosi koji pokrivaju 50% troškova za provjeru kvaliteta i subvencije za korišćenje ekološke zamke za odbranu maslina.

Da li organski sektor u Albaniji može da postane konkurentan? Postoji li mogućnost za izvoz?

Što se tiče izvoza, nepostojanje lokalnog tržišta i podsticaja na izvoz su doveli do toga da se lokalni proizvođači kao i projekti za saradnju i pomoć usmjere prije svega na strano tržište. Postoji mnogo uspješnih slučajeva (kao na primjer proizvodi od voća i povrća, kestenje, ljekovito bilje i maslinovo ulje) koji su provedeni na osnovu trgovinskih odnosa koji su uspostavljeni sa Njemačkom, Italijom, SAD i Švajcarskom.

Na globalnom tržištu albanski proizvođači ne mogu biti konkurentni kada je u pitanju kvantitet. Budućnost organske, kao i čitave albanske poljoprivrede zavisi od kvaliteta. Albanija treba da promoviše svoje proizvode oslanjajući se na njihov kvalitet i uz pomoć imidža “zemlje sunca i gostoprimstva”. Ali put je još uvijek dug.

A kada je u pitanju saradnja sa Italijom?

Saradnja sa Italijom je tradicionalno jaka, pogotovo zbog razloga što je to sektor u kojem Italija predstavlja jednog od svjetskih vođa. Dovoljno je pomisliti na brojne projekte koji su razvijeni sa regijom Apulija (Puglia), posebno u okviru programa Interreg. Od prekograničnih projekata sa Italijom možemo pomenuti Bioadriu, čiji je cilj aktiviranje regionalne saradnje između asocijacija organskih poljoprivrednika i koju odlikuje čvrsto partnerstvo kako sa Italijom (partneri iz Abruca (Abruzzo), Emilije Romanje (Emilia Romagna), Apulije (Puglia) i Veneta (Veneto) tako i sa Balkanom (partneri iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije).

Kada je u pitanju komercijalna saradnja, pored nekoliko italijanskih preduzeća koja uvoze albanske proizvode, treba pomenuti prisustvo Instituta za etičku i ekološku sertifikaciju (ICEA iz Italije) koji izdaje sertifikacije za pojedine albanske proizvođače.

Da li uzgajanje maslina može da bude jedan od vodećih sektora u organskoj poljoprivredi?

Uzgajanje maslina je duboko ukorjenjeno u kulturi i tradiciji albanske poljoprivrede i predstavlja svakako jedan od sektora sa većim potencijalom za rast, čak i kada je u pitanju organski sektor. Potvrde stižu čak i od strane vladinih institucija koje vide uzgajanje maslina kao jedan od glavnih prioriteta. Početkom 2009. vlada je sastavila veoma ambiciozan program za razvoj uzgajanja maslina: u periodu između 2009. i 2013. biće posađeno oko 20 miliona maslina, koje treba da osiguraju značajan razvoj u proizvodnji maslinovog ulja.

Od proizvođača do potrošača. Da li domaća potražnja za organskim proizvodima raste ili uopšte ne postoji?

Kao što je prethodno pomenuto, nedostaje pravo lokalno tržište. Uprkos širenju inicijativa za unapređenje organskog sektora, domaća potražnja je bez sumnje mala. Većina potrošača organskih proizvoda su emigranti koji su se vratili u domovinu i koji su već imali dodir sa organskim proizvodima tokom studija ili na poslu.

Da zaključimo: Koje su glavne prepreke za razvoj sektora?

Među faktorima koji usporavaju razvoj sektora su zasigurno male dimenzije albanskih poljoprivrednih gazdinstava kojima je još uvijek teško da se orjentišu prema tržištu. Ovom strukturalnom faktoru treba dodati nedovoljno iskustvo albanskih proizvođača u tehnološkom, upravljačkom i komercijalnom pogledu. Na ove nedostatke proizvođača se nadovezuje i nedovoljno razvijen senzibilitet potrošača te nedostatak adekvatnog podsticajnog sistema od strane vlade.