Zeničko-dobojski kanton je jedna od regija koja je najviše industralizovana i ima dugu tradiciju u oblasti metalurgije. Na teritoriji ovog kantona nalazi se oko 15 velikih gotovo pa ogromnih fabrika. Međutim, nakon rata, bitno je napomenuti, dolazi i do razvoja malog i srednjeg biznisa koji u mnogome počinje da mijenja proizvodno lice regije.

Broj malih i srednjih preduzeća (MSP) iznosi oko 13.000 na oko 400.000 stanovnika, ili drugim riječima oko trideset i jedno malo i srednje preduzeće na 1.000 stanovnika ove regije. Broj ipak nije visok pogotovo ako se uporedi sa nekim od regia u Italiji, kao što su Veneto ali nije daleko od prosjeka u zemljama Evropske Unije. Treba također uzeti u obzir i činjenicu da oko trećine ovih preduzeća posluje u sektoru trgovine.

“Rizik pokretanja malog biznisa u sektoru trgovine mali je, te se većina ljudi se opredjeljuje baš za ovaj vid djelatnosti”, kaže mi Salih Alispahić, iz Biznis Servis Centra u Zenici. Centar je formirala vlada ovog kantona u 2003 godini kao podršku privrednom razvoju regije.

“Većina malih i srednjih preduzeća ipak su proizvodno orjentisana, u ovom kantonu postoji industrijski lanci za obradu metala, rudarsku eksploataciju i preradu drveta.”

Željezara Zenica

Mala i srednja preduzeća koja se bave metalurškom djelatnošću su historijski povezana sa Željezarom Zenica. Željezara je ogromna fabrika koja dominira urbanim dijelom glavnog grada kantona.

U 2004. godini dolazi do privatizacije ove kompanije od strane globalnog proizvodžaća čelika Mittal Steel koji je u vlasništvu englesko-indijskog milionera Lakshmi Mittala. Novi vlasnici tvrde da su do sada investirali u Željezaru Zenica oko 280 miliona dolara od čega 135 za industrijsko postrojenje.

Najveća strana investicija u Bosni i Hercegovini, i obavezu od strane novog vlasnika da zadrži postojeća radna mjesta, podigla je velike nade na lokalni nivou. Ali, malim i srednjim preduzećima u ovom kantonu ne ide poslovanje Željezare na ruku. Činjenica je da Željezara proizvodi veliku količini čelika na godišnjoj razini (220.000 tona godišnje, tvrde u ovoj kompaniji). Ali dalja prerada često biva proslijeđena drugim kompanijama u lancu globalne grupe Mittal: “Mittal postepeno mijenja politiku proizvodnje u tvornici – tvrdi Alispahić. Sada iz ove fabrike izlaze samo čelični stubci i poluproizvodi, ostalo se šalje u inostranstvo drugim firmama Mittala. Mala i srednja preduzeća koja gravitiraju oko Željezare zbog toga trpe jer im ništa ne ostaje za posao. Ostaje zagađenje od fabrike, kad postanu u potpunosti operativni, kad počne proizvodnja.”

Pristup kreditima

Da bi se pomogao sektor koji je u krizi, jedan od instrumenata koji su nadležni formirali kao servis privrednicima je svakako i uspostava Biznis Centara na kojem rade partneri u programu SeeNet-a , decentralizovane saradnje koja ujedinjuje mreže lokalnih institucija u Italiji sa onima u jugoistočnoj Evropi.

Podrška za mala i srednja preduzeća podrazumijeva stvaranje povoljnijeg okruženja za poslovanje kroz niz koraka koji se kreću u rasponu od pojednostavljene administrativne procedure registracije firme (vrijeme potrebno za registraciju firme zvanično iznosi 40 dana, u praksi ipak oko 60 dana). Zatim tu su analize i istraživanje tržišta, te kreiranje posebnog Garantnog Fonda na nivou kantona.

Pristup kreditima je jedna od najvećih problema sa kojim se susreću privrednici pogotovo u periodu ekonomske krize. U Zeničko-Dobojskom kantonu radi 15 banaka, samo je jedna u domaćem vlasništvu dok su svih ostalih 14 filijale inostranih banaka.

“U ovim danima je nemoguće dobiti kredit po kamati nižoj od 8%” nastavlja Alispahić. “Razvojna banka Federacije daje kredite poduzetnicima uz povoljnije uslove, po kamatnoj stopi od oko 5% ali ona ima ograničene resurse. Garantni fond kantona koji je uspostavljen od strane Biznis Centra davao bi na raspolaganje privrednicima godišnje milion i pol KM uz povoljnije uslove, po kamatnoj stopi od 3,5%, ali ni to nije dovoljno. Kako god da bilo mi pokrivamo administrativne troškove, koji se nakon faze investiranja vraćaju privrednicima. Mi također pokrivamo i troškove kamate na bankarske kredite.“

Miniaturna poljoprivredna dobra

U 2008 je u Žepču, nedaleko od Zenice, otvoren Agroinkubator, koji je finansiran od strane Evropske Komisije za podršku razvoju poljoprivrede, naročito malim i srednjim poduzećima u srednjoj Bosni. Zvanični podatci o broju malih poljoprivrednih dobara na ovom području su poražavajuće mali. U stvarnosti, prema procjenama agronoma Ivana Antunovića iz Agroinkubatora, samo u općinama Zavidovići, Žepče i Maglaj (3 od 12 općina u kantonu), ima oko 5000 poljoprivrednika.

Međutim broj onih koji su registrovani iznosi tek pet. Ovo potvrđuje neke od procjena analitičara u BiH da dobar dio tzv. sive ekonomije (oko 15% u BiH) nalazi se u poljoprivredi.

To dalje otežava poziciju malog i srednjeg biznisa u ovoj regiji koji posluju legalno, jer se moraju natjecati sa manje ili više većim brojem konkurenata koje rade na neformalnom tržištu. U realnosti poljoprivredna dobra su toliko mala da ne vide korist od zvanične registracije.

“Najveći problem u ovoj regiji, sa stanovišta poljoprivrednog tržišta, je postojanje rascijepkanih poljoprivrednih parcela”, objašnjava Antunović. “Poljoprivrednici uglavnom obrađuju zemljište uz pomoć članova porodice i to na parcelama koje ne prelaze veličinu od jednog hektra. Ova velika rasparcelisanost koja koči željeni razvoj poljoprivrede, proizilazi jednim dijelom iz same konfiguracije terena a jednim dijelom i manjkavostima u zakonskoj regulativi. U Bosni i Hercegovini u stvarnosti ne postoji oporezivanje poljoprivrednih površina koje se ne obrađuju. Ako neka porodica ne može da obrđuje svoje zemljište, ona ga ne prodaje nego ga zadržava takvog neobrađenog. Ovdje ljudi zemlju smatraju kapitalom, manje više se prema njoj odnose kao da je ušteđevina u banci.

Sve u svemu ne postoje zakoni koji bi specifično regulirali ovu oblast te se mala i srednja preduzeća različito tretiraju od sektora do sektora. U svakom slučaju poljoprivredna proizvodnja se sastoji od proizvodnje žitarica kao što su pšenica, ječam i kokuruz. Zatim tu je i voće i povrće, posebno maline i još ljekovito bilje. Što se tiče uzgoja stoke, neki uzgajaju krave i druge životinje ali ne u značajnom broju.”

Organsko čudo

Među poljoprivrednicima ovog regiona u zadnje vrijeme se dosta često priča i o mogućnostima prelaska na proizvodnju organske hrane. Lokalni proizvodžaći ne koriste često gnojiva, a neki čak nikad. Troškovi prelaska na ovaj vid proizvodnje ne bi trebali biti zabrinjavajući faktor a u BiH također postoji i sistem certifikacije ovih proizvoda. Sve u svemu tržište za ove proizvode nije razvijeno i malo je za sada. Proizvodžaći su pomalo skeptični kad je u pitanju ovaj vid proizvodnje.

“U ovo vrijeme ljudima je i 10 phfeninga mnogo”, kaže mi jedna stanovnica Dolca koja proizvodi uglavnom povrće. “Proizvodnja organske hrane također znači i povećanje u cijeni, bojim se da ne izgubimo tržište“, smatra ona.

Europa

U zemljama Evropske unije postoje različiti instrumenti pomoći za razvoj malog i srednjeg poduzetništva, ali ova pomoć se ne odnosi samo na zemlje članice nego i na države kandidate ili potencijalne kandidate za ulazak u EU kao što je Bosna i Hercegovina.

Evropska povelja o razvoju malog poduzetništva definiše politiku EU u ovom sektoru.

U 2008 godini u Briselu je usvojeno deset principa koji čine sastavni dio Akta o malim preduzećima u Evropi . Nedavno je Evropska komisija zajedno sa OSCE-om, zatim Evropskom fondacijom za obuku i BERS-om, objavila izvještaj o progresu koje su napravile zemlje Balkana u procesu usvajanja Povelje o razvoju malog i srednjeg poduzetništva koji su potpisale u 2003. godini. Brisel vodi monitorig i za sada čeka. Implementacija Akta će biti važna komponenta integracionog procesa BiH prema EU.

“Principielni problem je u tome što u BiH postoje dva, odnosno tri različita modela za razvoj malog i srednjeg poduzetništva, po jedan model za svaki entitet i treći model za Distrikt Brčko“, objašnjava mi Ivica Midrag, šef Odjela za ekonomski i privredni razvoj pri Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

“Na ovakav naćin je onemogućen konkretan plan na državnom nivou, koji definira zakonski okvir i institucije za razvoj malog i srednjeg poduzetništva. Ustav daje državi ovlaštenja da promoviše razvoj MSP i da gradi jedinstven ekonomski prostor, ali nikako da dođemo do te pozicije. Bosna i Hercegovina nikako ne može da ispuni sve obaveze preuzete od Evropske komisije niti da ispuni sve standarde koje od nas zahtjeva Brisel. Činjenica je da je BiH jedina država u regionu koja nema agenciju i fond na državnom nivou za razvoj MSP. To konkretno znači da nemamo pristup evropskim fondovima koji su namjenjeni za ovu oblast. Entiteti mogu tražiti sredstva koja su namjenjena za regije, ali ovi državni, više značajniji, ostaju izgubljeni. Teško je sada uraditi procjenu koliko je novca do sada na ovakav način izgubljeno, ali govorimo sigurno o milionima eura.“

Tri mjeseca od izbora 3.oktobra, BiH još uvijek je bez vlade. Jedan od prioriteta nove vlade mora biti i dosljednije opredjeljenje za proces evropskih integracija. Nedavna odluka o putovanjima bez viza u zemlje Šengena za Bosance i Hercegovce je veuma važna, ali država ne smije dozvoliti da izgubi priliku ekonomskog razvoja, pogotovo u sektoru MSP koji postaje sve značajniji kao posljedica nastavka procesa privatizacije.