Obim i raširenost nasilja u porodici u Crnoj Gori nepoznanica zbog nedostatka organiziranog sakupljanja podataka, kombinovan sa malim brojem analitičkih studija i istraživanja, što čini nemogućim razumijevanja pravih dimenzija ovog fenomena.

Jedno od malo postojećih istraživanja sprovela je organizacija “SOS Nikšić” u 2010. godini, i pokazalo je da sve uključene institucije nisu dostavile potrebne podatke ili nisu iskoristile metode sakupljanja statistika koje omogućavaju punu uporedbu i sakupljanje potrebnih podataka.

Statistički podaci MONSTAT-a, nacionalne statističke institucije, pokazuju da žene čine jednu trećinu žrtava u svim krivičnim djelima, 75% od svih žrtava u slučajevima nasilja u porodici, i čak 95% svih žrtava seksualnog nasilja.

U 2010. godini, crnogorska policija je primila 385 prijava nasilja u porodici, a u 79.6% svih slučajeva, žrtve su bile žene. Muškarci se javljaju kao počinioci nasilja u 94% svih slučajeva, a 31% njih je i prethodno bilo prijavljivano za slična dijela.

 “Crna Gora je još uvijek visoko tradicionalna zajednica i ključni uzrok nasilja u porodici se nalazi u patrijarhalnom modelu porodičnih odnosa u kojem je nasilje prihvatljiv način disciplinovanja članova porodice. Postoji visok prag tolerancije na nasilno ponašanje. Najčešće su počinioci nasilja bračni/vanbračni partneri i očevi”, potvrđuju predstavnice SOS Nikšić, organizacije koja od 1998. godine osigurava podršku ženama žrtvama nasilja u porodici, a od 2009. godine vodi i svoje sklonište.

 Privatna stvar

Prema predstavnicama SOS Nikšić, Crnogorci pokazuju tendenciju da minimiziraju problem i da krivicu prebace na žrtve, smatrajući ih odgovornima za nasilje.

Iz gore pomenutog istraživanja vidi se da jedan od tri građana vjeruje da je pitanje nasilja u porodici privatna stvar dok svaki peti građanin/građanka vjeruje da odgovornost leži na žrtvama.

 “Tranzicijski period koji je doveo do smanjenja ekonomske i socijalne sigurnosti stanovništva u kombinaciji sa ratnim dešavanjima je pojačao agresiju i nasilničke sklonosti muškaraca. Na pojavu nasilja u porodici takođe utiče i  ponavljanje naučenih modela ponašanja pri čemu djeca ponavljaju ponašanje roditelja koji je bio nasilnik i/ili žrtva”, kažu iz SOS Nikšić.   

 Dobri ali neprimjenjeni zakoni

Zakonodavstvo i regulativa o nasilju u porodici su, ustvari, vrlo dobrog kvaliteta. Promjene Krivičnog zakona iz 2002. godine promovisale su nasilje u porodici na listu krivičnih djela. Prošle godine je Crna Gora usvojila Zakon o prevenciji nasilja u porodici, vrlo sličan postojećim zakonima u drugim zemljama u regionu. Konačno, ove godine je Skupština Crne Gore usvojila i Strategiju za prevenciju nasilja u porodici.

Ipak, iz SOS Nikšić potcrtavaju da se inače zadovoljavajući i potencijalno kompetentni zakonski okvir ne primjenjuje na pravilan način.

Nadležna ministarstva (Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo zdravlja) još nisu usvojila potrebne podzakonske akte što rezultira sporoj primjeni zakona, a naročito se to odnosi na ključe akte koji pokrivaju restriktivne mjere koje se izriču protiv počinilaca i zaštitne mjere za žrtve”, kažu iz SOS Nikšić, dodajući da su presude u slučajevima nasilja u porodici još uvijek preblage. Prema predstavnicama organizacije, drugi problem leži u činjenici da institucije nadležne za primjenu zakona posjeduju ograničena ovlaštenja, kapacitete i resurse.

Sistem za zaštitu žena je naročito slab u zaštiti najranjivijih društvenih grupacija. Na primjer, Romkinje se još uvijek suočavaju sa etničkim predrasudama, a manje su informirane o svojim pravima. Druge kategorije, kao što su izbjeglice i raseljene osobe stradaju zbog slabijih porodičnih i društvenih veza, što doprinosi tome da je manje vjerovatno da će dobiti pravu podršku.

 “Država nasilje u porodici ne posmatra kao problem koji treba prioritetno rješavati. Dosadašnji napori su uglavnom bili usmjereni na uspostavljanje legistlative koja je usklađena sa međunarodnim standardima jer je strateški interes države uključivanje u euroatlanske integracije”, kažu u SOS Nikšić.

 Odsutne institucije

Organizacije građanskog društva identifikovale su još jedan problem. Prema njima, centri za socijalni rad, tužilaštva i pravosuđe nisu u dovoljnoj mjeri ujedinjeni u jedan koherentan sistem; nije jasno ko će se baviti čime u različnim fazama procedure.

Prema SOS Nikšić, saradnja između institucija nije na potrebnom nivou. U zadnjih nekoliko godina, najbolju su saradnju imali sa nikšićkom policijom, a najviše poteškoća zabilježeno je u saradnji sa centrom za socijalni rad, koji izgleda da je najslabija karika u sistemu zaštite za žene žrtve nasilja u porodici. Skloništa, socijalna pomoć žrtvama, njihova integracija u društvo su zadaci koji spadaju u red nadležnosti socijalnih službi.

Osim SOS Nikšić, u Crnoj Gori se za prava žrtava nasilja u porodici bavi i Sigurna Ženska Kuća iz Podgorice, koja vodi sklonište za žrtve u glavnom gradu države. Ipak, postoji potreba za bar još jednim skloništem u Sjevernoj Crnoj Gori. Do sada je uspostavljanje i vođenje skloništa bilo finansirano od strane međunarodnih organizacija. Ipak, u maju ove godine je Premijer Crne Gore javno izrazio spremnost da radi na osiguranju garantirane budžetske podrške za sva skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u porodici.

SOS prima oko 100 poziva za pomoć godišne, pri čemu se 95% poziva odnosi na nasilje u porodici, a Sigurna ženska kuća Podgorica pruža usluge za oko 250 žena godišnje.

Istraživanje koje je 2010. godine sproveo SOS Nikšić iznijelo je i nekoliko zaključaka i sugestija. Većina njih naglašavaju činjenicu da postoji nedostatak adekvatnih edukativnih programa i kampanja na polju osiguravanja informacija i unaprijeđivanju prevencije. Od ključnog je značaja razviti programe koji procjenjuju štetu koju nasilje u porodici i nasilje nad ženama uopšte nanose crnogorskom društvu. Javnost mora biti informirana i educirana o postojećem zakonodavstvu o nasilju nad ženama i kako država osuđuje to nasilje.

 “U rješavanju problema nasilja u porodici značajnu ulogu mogu odigrati mediji jer su oni kreatori javnog mnjenja. Trenutno je u medijima vrlo malo saržaja koji na stručan, argumentovan i senzibiliziran način izvještavaju o problemu nasilja u porodici tj. uzrocima, posljedicama i štetama koje proizvodi. Najčešće se radi o agencijskim vijestima bez dublje analize, a dešava se i da zbog potrebe za senzacionalizmom mediji ugroze žrtvu nasilja”, kažu iz SOS Nikšić.

Analizu je pripremila grupa autora, u saradnji sa OneWorld SEE.