Još samo prije nekoliko dana sve je ličilo na bajku. Ruski predsjednik Vladimir Putin i mađarski premijer Viktor Orban dogovorili su se da energetski div Rosneft kupi 49,08 posto dionica hrvatske naftne kompanije INA, koje sada drži mađarski MOL. Tako bi Rusi, nakon što je Gasprom kupio Naftnu industriju Srbije (NIS), energetski postali još prisutniji na Balkanu.

Rusi bi, zauzvrat, u Hrvatskoj uložili značajan novac u razvoj naftnog biznisa. Ponudili bi hrvatskoj Vladi, koja ima 19 posto dionica INA-e da nakon stjecanja većinskog paketa investiraju u ogromno skladište naftnih derivata u Sisku (gdje sada postoji tehnološki zastarjela rafinerija) čime bi taj grad, nadomak Zagreba, postao glavno opskrbno središte koje bi ruskom naftom snabdijevalo velik dio regije. Uz to, ruski bi Rosneft naftovodom, točnije podzemnim cijevima za transport nafte prerađene u benzin i dizel gorivo, spojio Sisak s Rijekom, te rafineriju nafte u Rijeci s Lukom Rijeka.

Za Hrvatsku bi to bila dvostruka korist. Prvo: država vapi za investicijama i rusko bi ulaganje sigurno pridonijelo gospodarskom oporavku zemlje koja nikako, ni nakon šest godina, ne izlazi iz recesije. Drugo: Hrvatska bi tako napokon zaključila nesretnu epizodu s mađarskom naftnom kompanijom MOL, koja je dobila upravljačka prava, mada nikada nije imala većinski paket dionica. Za deset milijuna eura mita, koje je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader dobio od šefa MOL-a Zoltana Hernadija, mađarska se naftna kompanija dokopala upravljačkih prava. O tome postoji i prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu (o žalbi sada odlučuje Vrhovni sud) kojom je Sanader osuđen na 10 godina zatvora.

No, hrvatska je Vlada bila nezadovoljna politikom koju je u odnosu na domaću naftnu kompaniju INA, provodio MOL. Investicije su bile minimalne, daleko od obećanih i očekivanih, pa je INA pod mađarskom upravom nazadovala i sve više gubila važnost na tržištu. Sporovi oko INA-e ozbiljno su narušili hrvatsko-mađarske odnose i Zagreb i Budimpeštu pretvorili u hladne susjede, koje je strateški važna tvrtka duboko razdvojila umjesto da ih poveže.

Zato se mogućnost da Rusi kupe INA-u i započnu s ozbiljnim investicijama koje bi poljuljanu kompaniju ponovno stavile na noge, činilo kao dar s neba. Hrvatski su mediji euforično najavili ruska ulaganja, a premijer Zoran Milanović na diplomatski je način to podržao: "Tko je sposoban uložiti u naše rafinerije po europskim pravilima – naš je partner".

A onda se dogodila ukrajinska kriza. Nakon što su ruske tupe ušle na Krim, postalo je jasno da je posao ozbiljno doveden u pitanje. I Hrvatska i Mađarska članice su Europske unije i NATO pakta i morat će se ponašati u skladu s politikom ta dva moćna saveza. Zahlađenje odnosa između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, koje mnogi smatraju najgorim od završetka Hladnoga rata, odrazilo se i na hrvatske planove oko rješenje problema INA-e.

Kao članica Europske unije Hrvatska je – kad su u pitanju važni međunarodni ugovori – dužna tražiti suglasnost Bruxellesa. Prodaja naftne kompanije, od strateške važnosti za državu, sigurno je jedna od stvari za kojoj treba tražiti dozvolu EU. I prije ruskog vojnog upada u Ukrajinu ni EU ni SAD nisu bili previše sretni mogućnošću da Rusi zagospodare hrvatskom naftnom kompanijom. No, tada se nisu opirali. Sada su se stvari stubokom primijenile. Zagrebu, ali i Budimpešti, diskretno je sugerirano da oko mogućeg posla s Rusima budu krajnje suzdržani.

Hrvatska je u cijeloj toj priči najgore prošla. Morat će se ponovno okrenuti Mađarima, koji teško da će – kad su već jednom odlučili prodati svoje udjele u INA-i – promijeniti gospodarsku strategiju prema INA-i i odjednom početi investirati. To naprosto nije realno i Zagreb je toga svjestan. Životarenje INA-e ustvari je njeno nazadovanje, odnosno nastavak propadanja kompanije otkako su Mađari nad tom najvećom i nekad moćnom hrvatskom tvrtkom dobili upravljačka prava.

Kad je INA u pitanju, nada koja ostaje Hrvatskoj tek je hipotetska. Ukoliko Vrhovni sud potvrdi presudu bivšem premjeru Ivi Sanaderu da je za 10 milijuna eura mita prodao MOL-u upravljačka prava, Hrvatska bi mogla tražiti poništenje tog ugovora. No, u praksi to ne bi previše značilo, jer hrvatskoj naftnoj kompaniji treba snažna financijska injekcija koju Zagreb ne može sam osigurati. Uz to, to je dug proces, vjerojatno ne puno kraći od vremena da se oko Ukrajine stanje normalizira. A odugovlačenje i čekanje INA više ne može podnositi.