Bez obzira na to kako povijest, ako nešto tako danas uopće postoji, bude ocijenila predizborni skup koji je turski predsjednik održao u Zetri, u nedjelju 20. maja 2018., jedna stvar je sigurna: postoje (najmanje) dvije Evrope. Prva je ona koja obuhvata teritorije zemalja EU, i prihvata sve činjenice, ukoliko ih naravno, može kontrolirati. Druga Evropa, može i ne mora biti sastavni dio kontinentalne cjeline, ali svojim nepripadanjem Evropskoj uniji, zapravo, ne spada ni u čiju nadležnost.

Loveći u mutnom, i igrajući populistički, Erdogan je u ovom trenutku izvukao najviše od uvjetno rečeno, dvaju carstava, od kojih nijedno nominalno ne postoji, ali je potpuno jasno šta se krije iza ove metafore. Evropska unija ne može niti hoće riješiti problem Bosne i Hercegovine, a ta država sama ne može izaći iz klopke u koju je zapala zbog lošeg vođenja i nametanja neodrživog sustava.

Sve u svemu, uvažavajući tu činjenicu, a sakrivši neke od svojih slabosti, turski predsjednik je u Sarajevu održao multitasking skup nazvan „S ljubavlju prvog dana – iz Evrope prema svijetu“. Koji je istovremeno bio i centralni za dijasporu predizborni skup njegove Stranke prava i razvoja, onda je bio i poligon da se Evropi kaže „da su i naši očevi bili Evropljani“, a da se dijaspora ne odriče svoje vjere ni jezika, nego da se politički bori da uđe parlamente zemalja u kojima živi, da u njih ne bi ušli naši neprijatelji.

To su prilično uopćene, ali jasne poruke onima kojima se upućuju.

Nadalje, bio je to i skup koji bismo mogli nazvati i malom akademijom doživotnog predsjednikovanja. Erdogan prijevremenim izborima, zakazanim za 24. jun, potvrđuje predsjednički sistem koji je zacrtao nedavnim referendumom. Listu ‘doživotnih’ svakako predvodi moskovski car Vladimir Putin, odnedavna najveći Erdoganov prijatelj. Takav, doživotni plan ima i Aleksandar Vučić u Srbiji, i takvu bi sudbinu za sebe poželio i jedan od rijetkih Bošnjaka na sarajevskom skupu u nedjelju uveče – Bakir Izetbegović. I njega čekaju izbori u novembru, uz sijaset problema: stranku koja se osipa, zemlju u kojoj se ne zna ko je vlast, i suprugu Sebiju čije političke ambicije blagonaklono gleda, izgleda, samo najuži krug oko porodice. I, naravno, Erdogan koji je bračni par Izetbegović, inače svoje kućne prijatelje i uzvanice sa svadbe svoje kćerke, izveo na binu Olimpijske dvorane Zetra.

Ovakvi skupovi nikad nisu jedno, i nikada ih ne treba čitati samo tako „da je Erdogan došao da spasi Bakira, i inaugurira Sebiju i da ih ostavi na vlasti“. Takvim iskazimeža ovdašnja je javnost uvijek bila sklona, jer mi o sebi, naprosto volimo misliti da smo važniji nego što, zapravo što jesmo. S druge strane su fakti: skup je bio zabranjen u Njemačkoj, Austriji i Holandiji, i skoro da nije bilo drugog mjesta gdje bi se mogao održati.

Sarajevo, Ne – Evropa u Evropi je idealan teren da Erdogan pokaže šta sve može i dokle sežu njegovi apetiti. Referendum je prošao najviše zahvaljujući dijaspori iz Njemačke, koja je i činila većinu publike na skupu u Zetri. Koja je dočekana opet dvostruko: dok, nadajmo se, manji dio Bošnjaka podržava Izetbegovićevu servilnost prema novom „sultanu“, kako dijelovi masa vole zvati turskog predsjednika, većina, ipak, ne želi neo- osmanski ustroj regije. Tim prije što su i ‘turska vremena’ , zapravo, bila – okupacija, a i zbog toga što Turska ne spada u glavne investitore u Bosni i Hercegovini. Tek su jedanaesti, što diskreditira njihovu pokroviteljsku ljubav prema ovoj zemlji.

No, to nije smetalo Erdoganu da najavi gradnju kružnog autoputa kroz Srbiju, BiH i Crnu Goru. Ko god besputne vrleti učini prohodnijima pokazaće se kao prijatelj: kolika će na kraju biti cijena Erdoganovog dolaska u Sarajevo, koji je završio ‘trijumfalnim’ narodnjakom čiji refren, naravno, glasi „Reccep Tayyip Erdogan“, to ćemo saznati negdje kada stignu prvi rezultati izbora u Turskoj. Ili u novembru, kad se budu zbrajali glasovi u Sarajevu.

Ali, nema sumnje da će najvišu cijenu ovakvih pohoda po Bosni i Hercegovini platiti upravo ta država, koja je pokazala da sa ovakvim vodstvom i ustrojem ne može biti dio formalne evropske porodice, niti dio njezinih problema. Očigledno, ona će morati stati u drugi okvir: onaj koji joj priprema Turska, uz blagoslov Rusije i manje – više prešutnu suglasnost (Zapadne) Evrope, koja neće dozvoliti da Erdogan svoje diktatorske zamisli propagira na njezinoj teritoriji, ali neće imati nikakve probleme s tim da se takve stvari izvode u Sarajevu.

Bosna i Hercegovina, tako, nije uspjela postati dio šire integracijske zajednice, niti se uspjela emancipirati od zajednica u kojoj su stvoreni odnosi koji danas pokazuju svoje metastaze u jedino zajedničkim kriminalom vlasti impregniranoj nacionalnoj izdjeljenosti. Ni EU, ni Otomanija, Bosna eventualno može sačekati normalizaciju odnosa u regiji. Aktovi poput Erdoganovog, definitivno, u tome nisu nikakva pomoć. Upravo suprotno.