Niko ko se smatra fudbalskim znalcem – a takvih je na Balkanu, u prosjeku, skoro isto kao u Italiji, Argentini i Brazilu – nije mogao pretpostaviti da će hrvatski selektor Zlatko Dalić u utakmici četvrtfinala na Svjetskom prvenstvu, protiv domaćina “to” ponovo uraditi. Ponoviti ono što je učinio u prvoj utakmici na takmičenju, u Kaliningradu, kad je na terenu ostavio samo dva vezna igrača, Modrića i Rakitića. Golman, po dva beka i stopera, i čak četvorica napadača, raznorodnih prema načinu igranja, ali sa istim ciljem: ponoviti uspjeh iz Francuske iz 1998. i ući u polufinale, uz kao i uvijek, velika očekivanja od samih sebe i, naravno, javnosti.

Ni vjerovatno najutjecajniji dnevnik u Hrvatskoj, koji je utakmici s Rusijom posvetio separat od dvadeset stranica, plus naslovnicu, na kojoj stoji – “Svi u napad”. Iako sjajno informirani ni oni nisu imali petlje staviti četiri napadača, nego je vezista Brozović, umjesto Kramarića – ali vam je jasno o čemu se radi. O skoro apsolutnoj vezi između patriotizma, sportskih uspjeha i medija od koje, valjda, nije imuna ni jedna nacija na svijetu. Taj ultimativni populizam, operetna opijenost vlastitom veličinom nema veze s fudbalom, odnosno nogometom. Tako je bilo i s Wimbledonom Gorana Ivaniševića, i sa skijaškim uspjesima Ivice i Janice Kostelić. Ali, ne lažimo se: sve je to ništa u odnosu na Svjetsko prvenstvo.

No, ako se stvar gleda okolo, a ne samo šta se događa na terenu, vrlo je malo simpatičnog u tom operetnom nacionalizmu: slike hrvatske predsjednice koja obilazi svaličionicu i ljubi igrače gole do pojasa nakon pobjede reprezentacije s Danskom, ili dolazak u svečanu ložu u crveno-bijelom dresu s kockicama, tom ‘originalnom’ hrvatskom obilježju, najbolje svjedoče o toj vrsti kiča. I predmet su podsmijeha velikog broja medija izvan Hrvatske. Što je normalno, jer čovjek ne vidi sebe kad je zajapuren, u uzletu i kad trabunja o superiornosti svoga naroda u odnosu na druge. Niti iko s imalo soli u glavi može navijati zajedno s navijačima iz Zapadne Hercegovine, koji navijajući za Hrvatsku, psuju Bosnu i Hercegovinu (je.em te Bosno, je.em te ja, Hrvatska je moja domovina), državu u kojoj žive, i bez obzira na okvir, sanjaju o tome da će Hrvatska pripojiti dio Hercegovine.

Mislim, sve je legitimno, ali su stvari, prosto, nakrivo postavljene. I u takvom svijetu živimo. Istina, naime, nikada nije do kraja prijatna za jednu stranu, a ona izgleda nekako ovako: prvo glavno. U poređenju s reprezentacijom iz 1998. ova ekipa je bolje izbalansirana, ali osim drugog poluvremena s Argentinom, neće se pamtiti previše poteza ili lepršava igra, ali ono što se uvijek pamti je – rezultat. I zajedništvo, odnosno zalaganje, koje se u drugim evropskim reprezentacijama podrazumijeva, ali kod balkanskih ekipa u tom segmentu uvijek nešto zapinje. Od novonastalih država na području bivše Jugoslavije, jedino je Hrvatska uspjela izbaciti taj momenat depresivne indolentnosti, koji se pojavi kad se pojavi teška i visoka prepreka.

U tom smislu, Hrvatskoj se ne može, niti bi vrijedilo, ništa prigovoriti. Ali, postoje i neke druge činjenice: ovaj uspjeh u Rusiji hrvatska državna politika, zagotovo, neće iskoristiti za pokušaj približavanja sa susjedima, niti za prerastanje dječijih bolesti nacionalne mitomanije. Niti će njeni igrači prestati slaviti pobjede uz pjesme Marka Perkovića Thompsona, čiji su koncerti zabranjivani diljem Evropske unije. Zbog fašističke ikonografije na njima, i zbog veličanja Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine čijim je tvorcima na međunarodnom sudu u Haagu izrečeno ukupno 111 godina robije.

U tom smislu je moguće razumjeti ono što ljudi, poglavito u Sarajevu, ali i u drugim dijelovima BiH govore : “ne mogu navijati za Hrvatsku, sve dok njihovi navijači pobjede slave rušenjem i vrijeđanjem BiH.”

Jer, ruku na srce, ovakve, bolje rečeno nikakve hrvatske reprezentacije ne bi bilo bez Bosne i Hercegovine. Na stranu što su selektor Zlatko Dalić, zatim igrači Ante Rebić, Mateo Kovačić, Ivan Rakitić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren rođeni ili potekli u BiH, i što bi se još najmanje trojici – kad bi prebrojavanje krvnih zrnaca bilo cool – mogli naći korijeni u BiH. I što dobar dio muslimanskog, bošnjačkog svijeta navija za Hrvatsku. Više od pola njih.

U prepotentnom, neznalačkom i pseudo kolonijalnom pristupu hrvatskog (političkog i nogometnog) vodstva prema BiH ima nešto pogubno i provincijalno. Nešto u suštini jadno, što čovjeku ne dâ da bez ostatka i potpuno opušteno, zbog susjedstva i zbog isključivo nogometnih razloga, navija za Hrvatsku.

Moglo bi biti i sasvim tačno, da ni to društvo u cjelini, zbog zanemarivanja malih razlika i insistiranja na ‘velikim’ konceptima, ni kao član evropske porodice ne ide naprijed. Ali, to je neka druga priča. Ili možda nije? U tom smislu je, kad ste Bosanac, baš teško navijati za Hrvatsku.