Staro pravilo da se u Bosni i Hercegovini pojavi neka dobra stvar tek kad se potroše sve loše ponovo se ostvaruje ovih dana. Tako bi se mogla protumačiti izjava šefa NATO saveza Jensa Stoltenberga da će „Bosni i Hercegovini biti ponuđen akcioni plan za članstvo u toj organizaciji, koje bi ta zemlja morala iskoristiti na najbolji način“.

Istina, ulazak u NATO je uvijek mač s najmanje dvije oštrice, ali u ovom trenutku kao da ne postoji nijedan drugi instrument koji može obuzdati povampireni srpski nacionalizam.

Bosna i Hercegovina je jezgro paradoksa: na njenom čelu je Milorad Dodik, čovjek s američke crne liste, koji svako malo prijeti odvajanjem entiteta Republike Srpske.

Spretan, bezobziran autokrat koji korupcijom i centralizmom kontroliše većinu političkih tokova, posljednji je skandal izveo prije nekoliko dana: nekako istovremeno dok se odvijala sjednica na kojoj je Stoltenberg predlagao ministrima vanjskih poslova članica NATO-a aktivaciju tog plana za BiH, Dodik je napustio sastanak Vijeća za implementaciju mira (PIC).

To je, inače, tijelo formirano nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, sastavljeno od čak 55 zemalja, čiji je osnovni zadatak bio osiguravanje sredstava, davanje trupa u EUFOR ili direktno provođenje operacija u Bosni i Hercegovini.

Sam broj zemalja i subjekata uključenih u saniranje ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini sugerira sporost i glomaznost kontinuiteta međunarodnog prisustva u BiH.

Dodik, koji je, u jednom smislu, zapravo, nastavak Radovana Karadžića mirnodopskim sredstvima, napustio je sastanak jer u sobi nije bilo zastave njegovog entiteta – Republike Srpske. Prema zakonu, u takvim slučajevima stoji samo zastava Bosne i Hercegovine.

“Imajući u vidu da se u ovim prostorijama nalazi zastava BiH i Federacije BiH, trebalo je da se nađe i zastava Republike Srpske, koju je potvrdio Ustavni sud BiH. Pošto ti uslovi nisu ispunjeni moje prisustvo nije moguće. Želim vas pozdraviti, došao sam da vidite da ne stvaram problem. Ja ću vas pozdraviti i spreman sam sa vama na razgovor bilo gdje. Ja sam u susjednoj kancelariji”, rekao je Dodik i napustio sastanak.

Lukavstvo kojim se koristi – a pitanje zastave u Predsjedništvu mu je jedan od omiljenih trikova – zapravo je model kojim srpski nacionalizam sebe održava živim sve od početka devedesetih naovamo.

Riječ je o obmani baziranoj na “legitimitetu” naroda. Ratni memoari većine onih koji su kreirali mirovne pregovore na području bivše Jugoslavije govore o tome da su se srpski lideri, poglavito, Karadžić, kad god bi trebalo nešto potpisati, pozivali na to da treba sačekati da se vidi šta će reći narod, odnosno skupština.

Tako bi se kupovalo vrijeme: oni su već bili tu u ime ‘naroda’, i imali su sasvim odriješene ruke. Tako je i s Dodikom: izmišljeni problem zastave (koja je bila u Predsjedništvu i kad je u njemu stolovao njegov prethodnik Mladen Ivanić), ali i “ostajanje u susjednoj kancelariji” zapravo pokazuju ignoranciju.

On želi, što je duže moguće, vući za nos sve one s kojima pregovara, i pokazati neprikosnovenost svoje pozicije, koju je zaradio na izborima. Jedan od najvećih problema takve vrste ponašanja jeste što takva anti-logika najčešće vodi u produbljavanje sukoba, ako ne i u novi rat. Koji, valjda, nikome ne bi dobro došao.

No, nešto se, i to je možda shvaćeno i u NATO-u treba mijenjati. Logika „step by step“ pokazala se neuspješnom: Bosna i Hercegovina je danas razjedinjena zemlja koju vode naizgled posvađani nacionalisti, koji se odmah ujedine ukoliko osjete da su ugroženi od strane progresivnih snaga.

Uspješni samo u trošenju MMF-ovih kredita na plaće onih koje su zaposlili u državnom sektoru i korupciji, vođe nacionalnih korpusa vladaju ostatkom naroda, jer je zemlju u posljednjih nekoliko godina napustio veliki broj ljudi. Umjesto bavljenja suštinskim problemima – nezaposlenošću, prezaduženošću, depresijom, nesigurnošću, porastom kriminala – , nacionalisti općenito, a Dodik u konkretnom slučaju, podmeću “zastave” kao problem koji se treba riješiti.

Ko zna koliko to može trajati? No, ulazak u NATO bi ozbiljno suzio manevarski prostor demagogiji koja uvijek računa na zveckanje oružjem. No, taj prostor će se u simboličkom, pa i suštinskom smislu uvijek moći održavati sve dok bude onih koji će, uz legitimitet stečen na izborima, moći mahati zastavama besmisla. I time kočiti procese progresa i integracije.