Pisati nekome u Italiju o tome kako u nekom kutku svijeta postoji kriza vlasti je, iskreno rečeno, deplasirano. Jer, još smo kao djeca u Jugoslaviji iz vijesti o tada susjednoj zemlji naučili da je, zapravo, jedina konstanta u toj zemlji stalna smjena koalicijskih vlada, a prezimena Moro, Andreotti, Cossiga, Craxi ili Pertini znali smo baš kao i nogometna iz tog vremena – Bergomi, Pruzzo, Altobelli ili Graziani. Nevolja „općeg“ znanja je, obično, u tome što „pada“ na konkretnim primjerima, i to je, obično, ono što je najteže objasniti.

Trenutno stanje je takvo da je strankama trebalo godinu dana od općih izbora da se dogovore oko formiranja Vijeća ministara (vlade na državnom nivou), da vlada na nižem, federalnom nivou još radi u tehničkom mandatu iz prošlog saziva, a da se lokalnu vladu Kantona Sarajevo pokušava smijeniti jednom vrstom puča. Ali, borba oko nje još uvijek traje.

Nakon izbora, održanih u oktobru 2018., u Sarajevu je formirana takozvana Vlada šestorke: rezultati glasanja su bili takvi da je – bez obzira što je desničarska Stranka Demokratske Akcije (SDA) osvojila najviše glasova – uz „simpatije“ zapadnih ambasada, bilo moguće formirati liberalno-lijevu koaliciju. U nju su, osim Socijaldemokratske partije, ušle još i centralno-liberalna Naša stranka, zatim pokret Narod i pravda (nastao izlaskom njezinog predsjednika iz SDA), Demokratska fronta i SBB (dvije one-man stranke, pod vodstvom člana državnog Predsjedništva Željka Komšića i beskrupuloznog tajkuna Fahrudina Radončića). Te četiri partije, uz još dvije manje, zajedno su dobile 18 poslaničkih mjesta, što je bilo dovoljno za Vladu. Koja je od početka svoga rada pokazala iznimnu ozbiljnost: grad se počeo ozbiljno umivati, prestale su afere oko javnih nabavki i osjetila se atmosfera „onoga“ Sarajeva zbog kojeg je taj grad i uživao veliku popularnost u proteklim epohama. Najviše u osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

No, cijela godina rada vlade bila je praćena stalnim pritiskom Bakira Izetbegovića i SDA da je razvale. Nervoza koju je bivši bošnjački član Predsjedništva pokazivao u tom slučaju, zaista, nije bila svakidašnja kad je on u pitanju. Još se pamti njegova izjava da je sarajevska Općina Centar „važnija od deset drugih“. Ta nervoza vjerovatno dolazi iz dva pravca: prvi je da emancipacija i sekularizacija Sarajeva, u kojem su većina muslimani, ali i gdje je opozicija najjača, ozbiljno narušava plan Izetbegovića da neo-otomanizira Bosnu i Hercegovinu.

Njegov najbolji, i čini se jedini vanjski prijatelj i zaštitnik, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, na svaki način želi približiti Bosnu Turskoj i (nastaviti) ostvarivati svoj utjecaj. S druge su strane i arapski investitori koji za one novce koje su investirali – što u ukupnoj masi investicija nije ni najznačajnije, ni presudno, ali znamo koliko oni vole svoje novce – traže nešto zauzvrat. Kako bi se u Bosni i Hercegovini osjećali kao kod svoje kuće. Treći, nimalo nevažan razlog stoji u tome da Izetbegovićeva supruga Sebija, zastupnica u federalnom parlamentu, koja je na čelo Kliničkog centra došla nezakonito, namještenim konkursom, želi iskoristiti moć i zavladati medicinskim fakultetom. To bez muževljeve političke snage nikako ne bi išlo, a tome se – i tu se vraćamo na početak priče – najsnažnije i najkonzistentnije usprotivio Elmedin Konaković. Bivši kantonalni premijer i član SDA, koji je pred prošle izbore osnovao svoj pokret Narod i pravda. I u koaliciji protiv svoje bivše stranke pokazao najviše spremnosti i odlučnosti da se bori.

Situacija je u ovom trenutku, može se reći, neriješena. Vladu su poslanici pokušali smijeniti, jer su skupili dovoljno glasova, ali se Konaković neće dati tako lako. U BiH se poznavanjem procedura i njihovim opstruiranjem stvari mogu produžiti unedogled. Što je, u ovom trenutku, reklo bi se, najbolje po Sarajevo i njegovu (sekularnu) budućnost.

Odluka hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića da razbije koaliciju šestorke i prikloni se Izetbegovićevoj partiji u dijelu javnosti koji zastupa ideju BiH kao civilne i sekularizirane države shvaćena je kao izdaja principa: Komšić, koji je, čak i za bosanske uvjete potkapacitiran, neuvjerljiv i površan političar, ovim potezom je, nadajmo se, počeo zabijati eksere u kovčeg svoje političke karijere. Ali, ozbiljno je narušio balans političkih snaga. Kao Hrvat u predsjedništvo je izabran dominantno bošnjačkim glasovima – što izluđuje hrvatsku desnicu u Hercegovini – i očigledno nije mogao dugo čekati da vrati „uslugu“ Izetbegoviću. Činjenica da je to učinio u Sarajevu samo ga dodatno diskreditira: prešavši iz jednog u drugi politički tabor, pokazao je kako idejno ne postoje ni on ni njegova stranka. Tim više što je treći partner u tom društvu medijski tajkun Fahrudin Radončić, mini Berlusconi: na sve spreman, optuživan u raznim aferama, često dovođen u kontekst s narkomafijom, Radončić je u novom mandatu državni ministar sigurnosti! Bio je to manevar koji je započeo još 2013. godine, kad je prvi put zasjeo na to mjesto, ali je „ispao iz sedla“, jer zbog pravosudnih okolnosti nije mogao proći sigurnosne provjere NATO-a.

Danas je, eto, drugačije: NATO, očigledno više nema vremena za ozbiljne provjere, jer je svijet na ivici novog velikog sukoba. Što, na svaki način, udaljava Sarajevo od fokusa i eventualnog svjetla koje bi ga moglo obasjati.

Jer, osjeti se kako dolazi gusti mrak. U kojem će – ako se Izetbegoviću i njegovima dozvoli da do kraja provedu svoje planove – neistomišljenicima biti možda najteže do sada. Jer, ulog na početku treće decenije je veliki, a postoje samo dvije opcije: orijentalna despotija ili kakva-takva evropska periferija.

Za koju centar baš i ne pokazuje veliki interes.