Dok slušamo vijesti o tome kako se Italija bori protiv zaraze, čitamo o dramatičnim okolnostima u Bresci ili pratimo vijesti o bolnici Cotugno gdje među osobljem nema nijednog zaraženog, valja se prisjetiti jednog karantina. Prije trideset i pet godina, kao mladi vojnik Jugoslovenske narodne armije, preživio sam karantin. Slike dolaze same, imena već blijede. Ali, lijepo je znati da negdje u etru, još uvijek postoji neko ostrvo. Ili je postojalo.

Bog će ga znati šta smo mi tamo čuvali, tamo iza njegovih nogu, kod sela Podgrad, blizu današnje hrvatsko-slovenske granice, u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Garnizon Ilirska Bistrica, jedna austro-ugarska i jedna socijalistička kasarna, nigdina u kojoj smo se našli mi koji smo tu vojsku trebali nekako dokončati, kako ne bismo dopali zatvora. Pri pogledu na taj stroj sa osamdeset posto Albanaca u vodu i nešto nesposobne gradske djece iz većinom Beograda i Novog Sada, nekom iskusnom bi odmah bilo jasno da smo mi onaj prvi ešalon koji treba da nastrada pri eventualnom napadu vanjskog neprijatelja, kojeg smo se svi tako panično pribojavali. Ne misleći o tome da je neprijatelj iznutra puno jači i opasniji.

Elem, bila je to godina prije Svjetskog nogometnog prvenstva u Mexicu, i kad su prošle jesenske obuke, i počeli zimski prekratki dani i preduge noći, trebalo se prijaviti za izdvojenu stražu, negdje dvadesetak kilometara od kasarne. Blizu sela Podgrad, gdje su bili neki magacini s minama: „Tamo je najbolje, budeš po dvije sedmice, nekada i više. Straža se praktično i ne čuva, a kad ti dolazi kontrola, vidiš ih kako idu uz put. Gore su samo kuhar i kerovođa stalni, ostali se mijenjaju“.

Odmah sam prepoznao priliku za sebe. Nema postrojavanja i naredbi, a biće vremena za čitanje, garnizonske biblioteke JNA su bile odlično snabdjevene, i nije bilo nikakva razloga da sebi ne pokušam srediti taj karantin. Nije trebalo puno ni raditi na tome, garnizon se u decembru ispraznio i mi preostali, nas dvije grupe po desetak, smo logikom prebacivanja žive sile u mrtvi kapital – završili tamo. Ograđen prostor u prečniku od jedno 300 metara, jedna kuća i jedna bajta pored, i boksovi za cuke. I magacin, u koji „vi ne idete, nego ima kontrola, koja svako nekoliko provjeri je li sve u redu“. U magacinima su, mislim, bile mine. Čuvali smo, dakle, ono zlo sjeme koje će biti posijano širom Bosne i Hercegovine, ukopano u zemlju, ubijati ljude i eksplodirati, činiti ih invalidima. Samo sedam godina kasnije. Paradoks te katastrofe je i u tome što su najveći počinitelji zla, najviše zla, zapravo, počinili sami sebi. Ali, moraće, valjda proći još trideset i pet godina da se to shvati.

Magacin je bio nekakva metafora Jugoslavije. Magacin u kojem se baš ne zna šta je, ograđen slabom žicom, kojeg „čuvaju“, a više besposličare, uniformisani tinejdžeri puni spermatozoida, koji čekaju da se sve to skupa što brže završi. Imena svih tih toponima kao i sada odzvanjaju kao nekakav raštimani vojni orkestar – Zabiče, Rupa, Jelšane, Lipa, Klana… Ništa se tamo pod milim bogom nije radilo, nego kartalo, spavalo i sanjarilo. I malo „sviralo“. Zoran, moj najbolji drug iz vojske, tip iz Vukovara zaljubljen do peta u Stonese, uspio je tamo prošvercovati neku akustičnu gitaru i tamo smo, s onih nekoliko akorda koliko smo znali, „mlatili“ uglavnom kad popijemo vino nabavljeno u obližnjem selu – neke novovalne pjesme, i ono balada što smo uspjeli skupiti za vrijeme predvojničkog, tada skromnog kafanskog iskustva. Balade je najbolje pjevao Branislav, nadimkom Brens, cool tip iz Banje Luke, svijetlih očiju kao jezero. I baršunastog baritona koji je najavljivao sasvim solidnog boema i dočekivača zora, u godinama koje nadolaze. Ali, glavni izvor zabave je bio mali radio, čiji program je imao čudnu šemu. Po dva sata išli su blokovi istih pjesama. Onda bi bilo par sati dnevne pauze, a onda bi se program uveče ponovo reprizirao.

Vjerovatno najveći mangup, što znači najinteligentniji među svima nama bio je Dragan, iz Beograda, kako oni vele šmeker (ta riječ u našem slengu, znači nešto sasvim drugo – cinkaroš, suradnik policije), super tip koji je strašno igrao fudbal i još u kasarni shvatio da neće moći izdržati s muzikom s razglasa, odakle su carovali Kemal Malovčić „Okreće se kolo sreće“ i Šemsa Suljaković „Zar za mene nema sreće“. Elem, Dragan je na vrijeme shvatio da Nosferatu i Majka novokomponovanog bluesa mogu ubiti njegov sluh i skontao je kako da provede antenu i sluša neku od italijanskih radio stanica koje su emitirale program tu u okolini. U njegovoj kancelarijici, a bio je neki evidentičar, ćato, magično je, uz antenu improvizovanu od žice, zasvirao radio, s pjesmama koje su te godine bili hitovi top lista. Svako malo, provukao bi se jingle u kojem bi muški radiofonični glas, rekao – „Radio Retorte“.

Nikad kasnije ništa nisam saznao o tom radiju: otkud mu to ime, zakrivljene staklene posude, koja se koristi u hemijskim laboratorijima, uglavnom za destilaciju. Čiji li je to, jedan od prvih digitalnih radija, bio? Muzika na njemu nije bila italijanska, sve pjesme su bile na engleskom. I većinu ih i sada pamtim: Alive and kicking, Simple Mindsa, Running up the hill Kate Bush, Captain of my heart, grupe Double, Broken Wings, Mr.Mister, onda, valjda, Madonna Like a virgin, Bowie & Jagger Dancing in the street, Tears for fears Everybody wants to rule the world. Dva sata bi se u popodnevnom terminu, ponavljale iste pjesme, i onda bi program isčezao. Da bi se ponovo vratio uveče i do ujutro „odvrtio“ sve hitove sa spiska, plus recimo još jedno dvadesetak pjesama.

Iz kasarne smo prenijeli Draganovu formulu u karantin, na stražu i Radio Retorte je stvarno bio najveći izvor veselja tu prvu polovinu 1986. godine. I kad je slovenački kantautor superstar Vlado Kreslin izašao na balkon, i u okviru akcije #ostanidoma izabrao da na svom balkonu, u crnoj košulji podignute kragne odsvira pjesmu Adriana Celentana Il ragazzo della Via Gluck, bila je to prva stvar koju sam povezao s viješću da od srijede, Ambasada Republike Italije i Radio Sarajevo rade na zajedničkom programu, nazvanom Radio Italia. Sa kako se kaže, mnogim sadržajima, i muzikom za ljubitelje italijanskog jezika i kulture.

Eto, možda i prilike da se nešto nauči: jezik zemlje kojoj je u ovoj pandemiji najteže, i koja je, nekako, uvijek bila tu pored nas, i za nas. Sjećam se onog glasa Dana Petersona, kaubojskog italijanskog, dok je reklamirao Lipton Ice tea, i govorio „migliore“ i „giocatore“, s onim tvrdim američkim, akcentom iz tv serija, poput „Dallasa“.

Da, pamtimo neke, naizgled banalne detalje, i oni nam u teškim situacijama pomažu da preživimo. Baš kao što se moj prijatelj Benjamin sjetio pjesme. Prije nekoliko mjeseci, kad smo iz noći ušli u taksi – ne činimo to više tako često kao nekada, godine su tu – a s radija zasvirao jedini Cutugno kojeg sam znao dok eto, nisam morao naučiti kako se zove bolnica u Napulju. Toto, naravno. Otpjevao je, uz otvorena usta taksiste, svaki stih Lasciatemi cantare. I postigao se onaj osjećaj balansa, da u svemiru, negdje ipak postoji nešto tvoje i neko poput tebe, iako ga nikada nisi upoznao.

Onaj osjećaj koji veže sve nas. Buon giorno, Radio Italia.