U izolatoriju migrantskog kampa Miral, koji se nalazi kod Velike Kladuše, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, smješteno je najmanje 135 osoba zaraženih koronavirusom, javila je Slobodna Evropa , a u istom kampu, kojim upravlja Međunarodna organizacija za migracije (IOM), smješteno je još 600 osoba.

To je samo dio od više od 4.200 migranata i izbjeglica koje se trenutno nalaze u privremenim centrima u Bosni i Hercegovini, uglavnom koncentrisanim u dva kantona, Unsko-sanskom i Kantonu Sarajevo.

“I pored pretrpanosti kampova, mi imamo hiljade ljudi koji žive po ruševinama i šumama. Donedavno smo imali 400 ljudi koji žive u jednoj šumi, pod šatorima od najlona i vreća za smeće. Svi oni su pokušali da dobiju mjesto u kampu ali nisu uspjeli jer su kampovi prepuni”, kaže za Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa Vanja Stokić, urednica i novinarka banjalučke eTrafike , koja redovno izvještava sa terena i zajedno sa grupom aktivista pomaže migrantima i izbjeglicama.

Migranti i izbjeglice koji se nalaze u Bosni i Hercegovini smješteni su u kampovima koji se nalaze isključivo u jednom dijelu države, u Federaciji BiH. Vlasti Republike Srpske do sada su odbijale da odobre formiranje kampova i na teritoriji tog entiteta. Nedavno su iz EU ponovo pozvali da se “teret odgovornosti kada je riječ o migracijama” podnese u svim dijelovima BiH. Upravljanje migrantskim i izbjegličkim kampovima predmet je višegodišnjeg natezanja u Bosni i Hercegovini gdje postoje državne, entitetske, kantonalne, opštinske i gradske vlasti.

“Oni kao da čekaju da hiljade ljudi odjednom magično nestanu, a sa njima i odgovornost”, dodaje Stokić. “USK jednostavno ima takav položaj da on geografski odgovara ljudima u pokretu. Oni traže najkraći put kroz Hrvatsku, kako bi se u njoj što manje zadržavali”.

Kampovi na teritoriji cijele BiH

Tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, Ylva Johansson, komesarka za unutrašnje poslove Evropske unije – iz koje već treću godinu dolaze milioni eura pomoći za zbrinjavanje ljudi u pokretu – tražila je da se i u Republici Srpskoj odobri formiranje kampova jer je “potrebno da svi u ovoj zemlji podnesu svoj dio tereta kada su u pitanju migracije”.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Zoran Tegeltija, tada je izjavio kako je prevelik teret na BiH i da se na njenoj teritoriji nalazi mnogo veći broj migranata nego što zemlja može prihvatiti.

“Treba ubrzati i pojednostaviti proces readmisije. BiH je spremna biti partner u kontroli migracija, ali ne može biti talac migrantske krize i spavaonica za migrante”, rekao je Tegeltija .

U Federaciji BiH, koja ima deset kantona, postoji sedam prihvatnih centara za migrante i izbjeglice. U Kantonu Sarajevo nalaze se Ušivak i Blažuj, u Unsko-sanskom kantonu Borići, Sedra, Miral i Lipa, a u Hercegovačko-neretvanskom kantonu kamp Salakovac. Vlasti Republike Srpske odbijaju da pomognu migrantima koji se zadese na njihovoj teritoriji, kao i da provedu plan Vijeća ministara BiH iz 2018. godine koji je predviđao i nekoliko centara za prihvat migranata u RS-u.

EU je 0d 2018. godine osigurala ukupno 89 miliona eura pomoći BiH za upravljanje migracijama, od čega je 13,8 miliona eura izdvojeno za humanitarnu pomoć. Za IOM ili putem IOM-a od juna 2018. godine EU je doznačila više od 76 miliona eura. Do decembra 2020. godine potrošeno je više od 51,5 miliona eura, a 25,2 miliona eura je na raspolaganju do jula 2021. godine.

Stavovi čelnih bosansko-hercegovačkih političara ostaju nepromijenjeni, a dok traju međusobna optuživanja životni uslovi i put migranata i izbjeglica zaglavljenih u BiH ostaju izuzetno teški.

Politički analitičar Adnan Huskić kaže za OBCT da stavovi iz Republike Srpske, prvenstveno oni najistaknutijeg političara Milorada Dodika, retorički prate mađarskog premijera Viktora Orbana i njemu slične kada govore o “najezdi muslimana”.

”Za nekoga ko BiH kao državu negira argumentirajući između ostalog i njenom nefunkcionalnošću, migranti su dar sa neba. S jedne strane može da bude otvoreni šovinista i identitarni patriota, da gleda kako kantoni u FBiH grcaju u problemima, a uz sve to i da odbrusi šefu EU diplomatije, u kojoj Milorad Dodik svoju budućnost ionako ne vidi“, kaže Huskić, ali i dodaje kako je ”apsolutni krivac za trenutnu migrantsku katastrofu u BiH Evropska unija“.

”Nije BiH kriva što je potpuno propala azilantska politika EU, te sad migranti prelaze preko države Šengena (Grčka), koja bi njihove zahtjeve trebala procesuirati, potom izlaze iz Šengena krećući se prema BiH, a ovdje nailaze na novi nepremostiv bedem na granici sa Hrvatskom, trenutnom graničnom državom EU i budućom graničnom državom Šengena (ako se dokaže kao dostojan graničar, a relativno uspješno to rade)“, smatra Huskić.

”Iz tog razloga EU institucije žmire na kršenje ljudskih prava i međunarodnih konvencija, te na nehuman tretman migranata na svojoj vanjskoj granici prema BiH. BiH je za EU trenutno poželjna zaustavna tačka za migrante“.

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković za OBCT pojašnjava kako su i vlasti u RS i u pojedinim kantonima u FBiH izrazile nespremnost “da prihvate pravednije sisteme distribucije tereta upravljanja krizom“.

“Moj stav je da je svako jednostrano izbjegavanje odgovornosti u upravljanju krizom neprihvatljivo i da se na taj način ne doprinosi razvoju povjerenja u našoj zemlji. Ovakvo upravljanje nije dugoročno održivo, pa će se kriza samo produbiti“, poručuje Turković.

“Trenutna situacija u Unsko-sanskom kantonu, gdje većina migranata dolazi prije nego što pokušaju prijeći u Hrvatsku i druge zemlje EU, postaje vrlo problematična. Polako se pretvara u vrlo ozbiljno sigurnosno pitanje. Institucije na državnom nivou i entitetske vlade imaju poteškoća u formuliranju najefikasnijeg i najadekvatnijeg odgovora, pa se problem još više komplicira. Evidencija kršenja ljudskih prava na granici s Hrvatskom i Slovenijom, koje vraćaju migrante natrag u Bosnu i Hercegovinu, u kombinaciji sa izazovima vezanim za COVID-19, samo pogoršavaju ionako komplicirano stanje stvari“.

Turković dodaje da ovakva situacija odražava propuste kako bosansko-hercegovačkih vlasti tako i EU koja ne pruža adekvatne smjernice za odgovarajuće politike upravljanja migracijama za građane trećih zemalja, posebno kada se u pitanju EU zemlje koje su odredišta migranata.

“Pružanje dodatnih sredstava kako bi Bosna i Hercegovina mogla ‘riješiti’ krizu čini se nedovoljnim, pogotovo jer je raspodjela sredstava nejasna. Uključivanje IOM-a i drugih međunarodnih organizacija kao ‘provodnika’ za upravljanje krizom, dijelom odgovornih za izvođenje projekata kao što je podrška upravljanju lokalitetima migrantskih centara, još je jedan potez sa strane EU koji nije dao konkretne rezultate, jer je do sada potrošeno puno resursa, a niko od onih koji primaju pomoć ili onih koji žive u sredinama koje imaju povećan broj migranata, nije zadovoljan rezultatima“, kaže Turković.

“Takva je situacija na terenu, a teško je riješiti pitanje iz Sarajeva, ako institucije vlasti na nivou BiH nisu u mogućnosti da direktno budu uključene u procese, u mjestima u kojima bilježimo povećan broj migranata“, poručuje ministrica.

Manjak solidarnosti

Za novinarku Vanju Stokić su politička prepucavanja i izbjegavanje preuzimanja dijela odgovornosti nad smještajem migrantskih kampova “bezobrazna, čista politička igra”.

“Trenutna vlast svoj uticaj gradi na očuvanju nacionalnog interesa, gdje građane redovno plaši da ih neko ugrožava. Najčešće koristi vjerski i nacionalni momenat pa govori kako neko želi da sruši RS, ukine pravoslavlje i ne znam šta sve ne. Migranti su sada postali predmet prikupljanja političkih poena, gdje se oni predstavljaju kao opasnost, od koje vlast brani RS”, kaže Stokić.

“Institucije su izrazito neprijateljski nastrojene i prema ovim ljudima i prema stanovništvu koje im pomaže. Braniti nekome da se vozi autobusom, vozom ili taksijem je van svake pameti. Nedavno sam upoznala dvojicu braće iz Maroka, jedan ima svjetliju a jedan tamniju put. Pogodićete koji smije da se vozi autobusom jer ljudi ne prepoznaju da je migrant. Čist rasizam na djelu”, smatra Stokić.

U protekle tri godine, u BiH je ušlo više od 70.000 migranata i izbjeglica, a prema podacima IOM-a ukupno ih je u privremenim centrima u Bosni i Hercegovini 4.286 .

Huskić smatra kako je pored očekivanog manjka solidarnosti u Republici Srpskoj, užasavajući i manjak solidarnosti unutar FBiH. ”Nedostatak principa vjernosti državi (nešto poput Bundestreue u Njemačkoj) omogućava da kantoni i entiteti vode politiku koja šteti drugim entitetima i kantonima, a i samoj državi“, smatra Huskić. “Njima je dovoljno teško i bez naših internih svađa i prebacivanja nadležnosti”, zaključuje Stokić.