Energetske zajednice afirmiraju se kao ključni element za dostizanje ciljeva koje je Europska unija postavila u području energetske tranzicije. Naime, prema podacima Europske komisije , do 2050. godine polovica europskih građana mogla bi proizvoditi do 50 posto ukupne obnovljive energije u EU.

Energetske zajednice temelje se na ideji samopotrošnje energije na lokalnoj razini i njihova prednost leži u mogućnosti udruživanja u cilju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Na ovaj način promovira se energetska učinkovitost, omogućujući lokalnim zajednicama ne samo da budu samodostatne po pitanju opskrbe energijom nego i da značajno smanje utjecaj na okoliš.

Energetske zajednice u europskom zakonodavstvu

Iako koncept energetske zajednice nije nov, posljednjih godina dobio je na važnosti zahvaljujući normativno-pravnom statusu definiranom u okviru paketa mjera Čista energija za sve Europljane .

Ovaj paket, između ostalog, obuhvaća Direktivu o unutarnjem tržištu električne energije i Direktivu o obnovljivoj energiji . Spomenuti dokumenti reguliraju dva nova koncepta: energetske zajednice građana, koje trebaju osigurati jednake uvjete za nove subjekte na tržištu električne energije, i obnovljive energetske zajednice kao koristan alat za dostizanje europskih ciljeva u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora.

Nedavno istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Nature nudi pregled građanskih inicijativa u području čiste energije u 29 europskih zemalja, uključujući 26 država članica EU.

U EU zabilježeno je 9252 energetskih građanskih akcija, uz velike razlike među državama članicama: više od polovice inicijativa pokrenuto je u Njemačkoj (čak 4848), slijede ostale države članice, dok su na dnu liste Bugarska, Malta, Rumunjska i Mađarska, s po jednom inicijativom.

Energetske inicijative – koje obuhvaćaju pravne osobe, zadruge, društvena poduzeća, udruge i ostale vrste neprofitnih subjekata – omogućuju pojedincima da surađuju s lokalnim vlastima te s malim i srednjim poduzećima, u cilju planiranja zajedničkih ulaganja u energetski sektor i sudjelovanja u energetskom tržištu.

Usvajanjem spomenutih direktiva, Europska unija postavila je temelje za promjenu paradigme ka takozvanom “prosumerizmu”, gdje su lokalne zajednice istovremeno proizvođači i potrošači niskougljične energije, što vodi konkretnoj demokratizaciji energetskog tržišta. Građanske energetske inicijative teže socijalnoj i teritorijalnoj inkluziji i, bez obzira na mjesto djelovanja, nastoje uključiti obitelji s niskim primanjima i najranjivije skupine.

Međutim, kada su konkretno u pitanju energetske zajednice, postoje razne zakonodavne i financijske prepreke koje usporavaju ili onemogućuju njihov razvoj i širenje.

Zakonodavne prepreke: prenošenje direktiva u nacionalno zakonodavstvo

Zakonodavni problemi koji mogu otežati osnivanje energetskih zajednica vezani su prije svega za izostanak, djelomično ili netočno prenošenje europskih direktiva u nacionalne zakone država članica. Ovo može dovesti do obeshrabrivanja stvaranja energetskih zajednica kako zbog administrativnih prepreka tako i zbog mogućnosti da privatni subjekti prisvoje spomenute inicijative, obesmišljavajući tako njihovu početnu namjeru da budu usmjerene na građane.

Europska federacija energetskih zadruga građana REScoop.eu kontinuirano prati evoluciju zakonodavstva država članica i ocjenjuje prenošenje europskih pravila o energetskim zajednicama.

Prema podacima ove federacije, koji se stalno ažuriraju i trenutno pružaju pregled situacije do prosinca 2022., samo u šest država članica zabilježene su dobre prakse u prenošenju europskih direktiva: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska i Italija.

U ostalim državama članicama uočeni su određeni kritični elementi kao posljedica neadekvatnog prijenosa spomenutih direktiva. Tako na primjer u Španjolskoj nisu jasno definirani pravni subjekti koji mogu osnivati energetske zajednice te, s obzirom da ne postoji regulatorno tijelo s nadzornim ovlastima, postoji opasnost od zlouporabe zakona, podrivajući tako povjerenje građana u ovu vrstu inicijativa. Izgleda da se nešto slično već dogodilo u Grčkoj, gdje je europska regulativa prenijeta tako da je ostavljena mogućnost širokog tumačenja načina pokretanja energetskih zajednica, te su mnoge zajednice osnovane od strane privatnih investitora, a ne građana.

Postoje i slučajevi, poput rumunjskog, gdje su europske direktive prenesene na nejasan način, te nedostatak preciznih procedura i kriterija otežava stvaranje energetskih zajednica s pravnom sigurnošću.

Najzad, pojedine države tek trebaju usvojiti zakone o energetskim zajednicama, s graničnim slučajevima poput Bugarske i Češke, koje još nisu predstavile ni prijedlog zakona.

Financijske prepreke: koja je uloga kohezijske politike?

Nije lako osigurati sredstva za razvoj energetskih zajednica kako zbog činjenice da je ova vrsta projekata tek nedavno zakonski regulirana tako i zbog same njihove prirode koja se suštinski razlikuje od ostalih inicijativa u energetskom sektoru.

Prema analizi koju je proveo CEE Bankwatch Network u osam država članica, EU bi mogla podržati projekte energetskih zajednica sredstvima iz fondova kohezijske politike. Već postoje dobri primjeri, poput Slovačke, gdje se energetske zajednice spominju u tri operativna programa, i Mađarske, gdje je ova vrsta zajednica uključena u nacionalni operativni program. Među ostalim državama obuhvaćenim analizom, pojedine spominju energetske zajednice ali na nepotpun način, dok su ih druge izgleda potpuno isključile iz svojih programa.

Preuranjeno je donositi zaključke o ovom pitanju, ali postoje brojni resursi koji bi mogli biti iskorišteni za energetske zajednice. Jedan od pet glavnih ciljeva Europske unije za razdoblje 2021. – 2027. jeste “zelenija Europa”, te bi više od 92 milijarde eura (od ukupnih 350) trebale biti usmjerene na javne politike u ovom području.

Konkretnije, osvrćući se na specifične ciljeve ekološke komponente kohezijske politike, za povećanje energetske učinkovitosti, obnovljive energije i pametne energetske sustave izdvojeno je skoro 39 milijardi eura. Države i lokalne vlasti trebale bi iskoristiti ova sredstva za stvaranje i poticanje razvoja energetskih zajednica.

Pored sredstava izdvojenih za stvaranje zelenije Europe, Interreg programi prekogranične suradnje takođe bi mogli biti iskorišteni za promicanje razvoja prekograničnih energetskih zajednica.

Međutim, mogućnost učinkovitog pristupa spomenutim fondovima ovisi kako o postojanju jasnog pravnog okvira za energetske zajednice na nacionalnoj razini tako i o spremnosti institucija zaduženih za upravljanje EU fondovima da uključe ove projekte u svoje programe.

Ako se ovi uvjeti ostvare, značajna sredstva koja obezbjeđuje kohezijska politika mogla biti lokalne zajednice učiniti ključnim akterima važnih politika, poput energetskih, potičući održivu samoproizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, na taj način pomažući Europskoj uniji da se oslobodi fosilnih goriva i brojnih političkih i geopolitičkih problema koje obezbjeđivanje ovih izvora sa sobom nosi.