Gala Bell živi i stvara u Londonu. Njenu umjetnost likovna kritika smatra multidisciplinarnom jer istražuje tradicionalne umjetničke procese kroz transformaciju netradicionalnih materijala. U više navrata podcrtani su dimenzija igre na raskrsnici laboratorija, kuhinje i umjetničkog studija i zajedničke prakse odgovarajućih ‘maker’s metoda’ korištenih u njima.

O sebi govori kao da je u nekoj predstavi minimalističkog teatra. Prošle godine, u Veneciji, kad je posjetila Bijenale, posve kratko mi je odgovorila na klasično bosansko bogati, djevojko, odakle ti ono bješe?. Dakle, rođena u Zagrebu, živjela u Bosni do svoje treće godine. Potom – školovanje i rad slobodne umjetnice u Londonu.

Lako smo se dogovorili da razgovaramo na naškom – kao i prvi put, kad sam neke njene radove u nastajanju vidio u Toskani, tokom njene posjete jednoj prijateljici i osjetio nešto-kao-energiju koju isijavaju boje njenih slika i svojevrsnog privida apstrakcije. Jednostavno, to su boje iz kojih se rasipaju iskre radosti. Tako mi se onomad učinilo; nisam je upitao jesam li barem donekle u pravu. I da jesam – baš bi me bilo briga ako bi Gala Bell mislila suprotno! Kad sliku posmatraju drugi, nije više samo umjetnikova.

Pomenuti privid je, barem meni, evidentan: zavisno od ugla posmatranja, kao i onog koji svi, vjerujem, imamo u sebi a da se od slike nismo pomakli ni za korak. Jedna ista slika – zar ne? – može nam stvoriti utisak da smo, recimo, pred nekim vodopadom. Ili da smo se našli pred kovitlacom lišća nošenog olujom – tako raznobojnog može ga biti samo u snovima; takođe u ispreturanom svijetu profila životinja u nestvarnim bojama – od krava do guštera, od riba do ždralova… Neizostavno mi je bilo pitanje samom sebi, o moći apstrakcije koja nam otvara asocijacije na konkretno, figurativno.

Na prvi pogled, Gali Bell odgovara svaki format slika. Ali samo na prvi pogled – jer, kako je bilo kod slikara u prošlosti, tako je i sada: odabir formata i kod ove umjetnice je plod studija i sinteze ideje i njenog ovaploćenja. Odgovaraju joj i sve tehnike, ali ulje, čini se, ponajviše jer nudi beskraj mogućnosti miješanja boja. (I trajno je – kiseoniku ne dozvoljava pristup, po čemu je blisko i šećeru, u kojem je umjetnica u svom traganju našla izazov tog materijala). Njen rad je evoluirao uključenjem serije instalacijskih i pokretnih slika u sintezi boja i svjetla. Pojedini londonski likovni kritičari su u tome zapazili melanholične podtonove . U jednom intervjuu umjetnica je izjavila da je to njen odgovor na izvještačenost sveta, ili kako ona to definiše, “reakcija na supstancu i situaciju”.

“Moj stav prema umjetnosti je eksperimentiranje i istraživanje. Glavne teme u mom radu razmatraju svjetlost, alhemiju, transformaciju i boju kao recept ili materijal koji može utjeloviti te ideje. Moje slikarstvo uvijek poprima metamorfozu od figuracije do apstrakcije, testirajući pigmente kako bi shvatili kako jedan može osvijetliti, a drugi baciti sjenu, ravnotežu između sjaja, napredovanja ili pada u recesiju…”, izjavila je u jednom od intervjua . “Ja sam umjetnica koja se bavi slikarstvom i skulpturom; moja praksa se kreće između tradicionalnih i nekonvencionalnih tehnika i kao takva narasta kako bi obuhvatila društvene aspekte…”.

Zadovoljan sam kad naiđem na eseje likovnih kritičara koji ne pišu zato što to moraju već im je to opredjeljenje i donosi ima zadovoljstvo, koje postaje i čitaočevo. Parafrazijarujući promišljanja pojedinih londonskih kritičara o stvaralaštvu Gale Bell, sintetizujem njihova važnija zapažanja: njena multidisciplinarna praksa njeguje dva pravca izrade – jedan poštuje tradiciju utjelovljenjem propisa klasike i baroka, a drugi nastoji da je naruši. Koristeći nekonvencionalne materijale i metode koje se obično nalaze u kuhinji, Gala pretvara svoj studio u laboratoriju transformacije materijala, stvarajući biste napravljene od šećera i prženih slika.

I sama umjetnica to pojašnjava: “Moje instalacije, kao što su skulpture od šećera ili pržene slike, također gledaju na sjaj, transparentnost i prolazak svjetlosti, posebno u vezi s tekućinama, gelovima ili poluprozirnim materijalima. Zanima me kako kategoriziramo, klasifikujemo i poimamo svijet kroz sistem vrijednost koji smo stvorili, koji stavlja određene materijale iznad drugih zbog rijetkosti, težine ekstrakcije, vremena i rada, ljepote ili naracije. Instalacijski rad koji koristi hranu istražuje te teme u odnosu na ukus i klasnu razliku, zamagljujući granice između hijerarhija…”.

Kad smo već kod društvenih aspekata, treba reći ponešto o umjetničkom angažmanu Gale Bell u radu sa mladima, o njoj dragim kreativnim laboratorijima u kojim sarađuju i njene kolege. Jedan od njenih radova, Imago Mundi , govori o uniji, granicama, migracijama, inkluziji i zajednici.

“Umjetnost je aktivizam“ tvrdi Gala Bell . “Mape predstavljaju mjesto; one prate složenu istoriju migracija, trgovine i promjena zemlje i teritorija. Nove generacije stvaraju promjene koje neprestano mijenjaju naše čitanje mape svijeta. Tek nakon 80-ih imali smo prvu fotografiju svijeta snimljenu iz svemira. Prije toga, mape su crtali umjetnici, ponekad kombinirajući ideje duhovnog s empirijskom kartografijom…” .

Podsjeća nas da prvi crteži svijeta potiču iz Vavilona, urezani su u glinene ploče. “Vavilonska Imago Mundi je naša prva slika svijeta. Radeći sa grupom mladih i društvenim centrom, uspjeli smo izvesti naporan projekat kreiranja vlastite interpretacije mape svijeta. Rad je veliki mural od keramičkih pločica sa 1035 pločica koje su ručno oslikala djeca iz lokalne zajednice u Hogarth centru i dobrotvorne organizacije West London Welcome, koja pomaže pojedincima koji su pretrpjeli kršenje ljudskih prava ili koji možda bježe iz svog doma. Zid je trajno učvršćen, i trajni je znak koji kaže ‘mi smo ovdje’ – svaki od njih s vlastitim jedinstvenim osobinama , pričama i iskustvima. Naše okruženje je pod pritiskom; anarhizam je u porastu. ‘Imago Mundi’ je trenutak slavljenja zajednice među ljudima; napravio ga kolektiv koji dijeli pozitivne trenutke i obelježava svoju teritoriju, gdje se može nešto promijeniti…”.

Gala Bell je kritična prema institucijama koje bi trebalo da podrže umjetničke projekte, ali drže jako do svog snobizma. Svejedno, radije govori o drugim umjetnicima. Francis Alys je jedan od njenih omiljenih umjetnika svih vremena. Smatra da njegovo djelo obuhvata mnogo izazovnih društveno-političkih aspekata. Vješt je u sažimanju djela u jedan čin ili ideju, “gdje je izlaganje optimistično, emotivno i istinski inspirativno. Mnogo radi sa djecom, bazira se na igri, što njegovom radu daje optimizam, iskrenost i uzvišenu nevinost. […] On je nesebičan”. Shimabuku je još jedan njen favorit, on također stvara na dirljiv a komičan način, sa nijansama njoj divne japanske tuge. Posebno joj se sviđa njegovo djelo Sjećaju li se snježni majmuni snježnih planina? (Do snow monkeys remember snow mountains? ). Gala Bell govori i o uticaju Camusovog manifesta "Stvaraj opasno" na svoje djelovanje, rado razmišlja o Sartreovoj ideji o "le visquexu".

Umjetnica često putuje, odgovara na pozive iz inostranstva, gdje takođe provede dosta stvaralačkih dana.

A tamo?

Samo jedanput, prije desetak godina. U Visokom, u staroj fabrici cipela. Nekoliko radova, za jednu zajedničku izložbu. Onomad, njeni eksponati – stare novčanice, iz nekad. Na drvenim kockama. Penkalom je zatamnila sve osim likova sa novčanica i dvije nule, na kraju. Jedina novija – slovenački tolar, i on u antikvarijatu Istorije.

Rado bi se odazvala na poziv neke galerije iz Regiona?

Naravno.

Nisam htio da kvarim naš susret jednom temom koja može da nas sneveseli. Onom o razvoju jedne posebne vrste luksuza u državicama Regiona, to jest zaboravljanjem – namjernim? – umjetnika koji su rođeni tamo a žive i stvaraju drugdje.

Zašto da Gali kvarim dolazak na Bijenale?