Vjeran Piršić, porijeklom iz Rijeke, od 1972. živi na otoku Krku. Po struci je matematičar, po vokaciji informatičar: bavi se softverima od 1986. i trenutno radi na razvijanju pametnih mreža (smart grids) i elektro-energetskih sustava. Imali smo priliku razgovarati s njim.

“Nalazimo se na otoku Krku, najsjevernijem i najvećem hrvatskom otoku sa svojih 408 km²”, objašnjava Piršić. “Zimi dvadeset tisuća ljudi, ljeti sto dvadeset tisuća. Nakon rata počeli smo razmišljati kakav otok želimo. Bilo je onih koji su htjeli razvijati otok poput crnogorske obale, dakle urbanizacija, devastacija… Ti ljudi i dalje postoje, kažu da je glupo da između Baške i Punata nemamo pet resorta s pet zvjezdica.

Neposredno po okončanju rata svega nas četvero počelo je razmišljati o održivom razvoju. Pratili smo konferenciju [Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju] u Riju 1992., povezavši se potom s UNESCO centrom u Veneciji. Narednih godina na Krk su dolazili brojni studenti iz Venecije, po dva autobusa svake zime, i u razdoblju 1996. – 1999. izradili su hrpu projekata. Omišalj je 1999. dobio nagradu Vijeća Europe kao najodrživija općina na Mediteranu. Bilo je to sjajno razdoblje, no shvatili smo da moramo mijenjati strategiju”.

U kom smislu?

U to vrijeme imali smo hrpu projekata, ali smo na papiru, ništa nije bilo realizirano.

Situacija se promijenila otprilike 2000. kada je donesena politička odluka da se prvo rješava pitanje gospodarenja otpadom. Dvije godine kasnije naručena je stručna studija i sustav je implementiran 2006. Danas razdvajamo preko 60 posto otpada, a cilj nam je dostići 80 posto. Turisti koji dolaze na primjer iz Ljubljane razdvajaju otpad, ali oni iz Zagreba ili iz Rijeke to ne čine, jednostavno nisu navikli. Imamo deset projekata u ovom području, koji dobro funkcioniraju, tako da smo poznati po razdvajanju otpada.

Kada kažete “mi”, na koga mislite?

Mislim na cijelu lokalnu zajednicu, počev od općinskog vijeća i načelnika, uključujući privatni sektor i aktiviste civilnog društva te akademsku zajednicu, koja nas je uvijek podržavala (sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Trstu), pa čak i Crkvu.

U vrijeme pokretanja prvog projekta vezanog uz razvrstavanje otpada bio sam vijećnik u općini Omišalj. Preko stotinu vijećnika glasalo je za prijedlog da se izdvoji pet milijuna eura za izradu sustava koji je bio suprotan tadašnjoj državnoj strategiji fokusiranoj na baliranje i spaljivanje otpada. Praktično otpad je spaljivan u spalionicama, a potom je pepeo potiskivan u prazne stare naftne bušotine. One bale otpada ispred Varaždina, zbog kojih je nedavno pala gradska vlast, posljedica su tog sustava. Mi smo se uvijek zalagali za razdvajanje otpada i protivili se spaljivanju.

Kada se počelo razmišljati o pitanju energetike na otoku Krku?

Sve je počelo 2008. kada je u Hrvatskoj započeta rasprava o novoj energetskoj strategiji. U Zagrebu je pompezno predstavljen prijedlog nove strategije. Međutim, nakon prezentacije shvatili smo da nas žele izigrati. Naime, htjeli su ukinuti embargo na nove termoelektrane na ugljen [embargo je uveden odlukom parlamenta 2002., op. ur], predloživši strategiju prelaska, točnije povratka, na ugljen, koji se morao uvoziti, s obzirom da Hrvatska, za razliku na primjer od Poljske, nema značajne rezerve ugljena. Strategija je usvojena od strane parlamenta u rujnu 2009. i predviđala je izgradnju dvije nove termoelektrane – Plomin i Ploče.

Sve to je bila samo predstava, stoga smo počekom 2009. osnovali “Solarni klaster Hrvatske”, udrugu za promicanje solarne i zelene energije, a u svibnju 2009. postavljena je prva fotonaponska elektrana na krov upravne zgrade Grada Rijeke. Potom smo 2012. osnovali energetsku zadrugu "Otok Krk" . Sve je išlo vrlo dobro dok nije došao ministar Ivan Vrdoljak [ministar gospodarstva 2012. – 2015., predsjednik Hrvatske narodne stranke 2016. 2020.]: država je forsirala ugljen, te smo bili prinuđeni obustaviti oba projekta na kojima smo tada radili.

Strategija fokusirana na ugljen napuštena je 2018. i država je ponovo počela financirati projekte vezane uz solarnu energiju. U međuvremenu, 2012. dobili smo rezultate studije [koju su izradili njemački stručnjaci i tvrtke] o tome kako otok Krk može biti održiv. Po ovoj studiji, Krk bi mogao pokriti 60% svojih energetskih potreba suncem, 30% vjetrom i preostalih 10% bioplinom ili nečim sličnim. Na ovaj način mogli bismo proizvesti 150 GWh godišnje – količina dovoljna za lokalno stanovništvo, ali i za turiste. Počeli smo pri tom razmišljati i o prelasku na elektrovozila: danas 52% zagađenja na otoku dolazi od prometa, uključujući trajekte. Na ove ciljeve planiramo se fokusirati do 2030.

Vaša kuća, ovdje u Omišlju, energetski je potpuno neovisna. Možete li nam je opisati?

Prvo sam postavio fotonaponsku elektranu. Izračunao sam da kuća troši 8000 kWh godišnje. Kako bih zadovoljio potrebe, kupio sam elektranu snage 6,8 kW, koja je koštala oko 8000 eura. Od ove sume 60% nadoknadio mi je Fond za zaštitu okoliša [koji se među ostalim financira sredstvima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije ]. Potom sam kupio baterije, za koje sam također dobio sredstva od Fonda, stavio sam nove prozore i fasadnu oblogu debljine 10 cm. Na postojeći sustav centralnog grijanja – s radijatorima – stavio sa dizalicu topline smart grid ready, s kojom na grijanju štedim 60%.

Za tipičnu kuću na Krku, cijela investicija, uključujući energetsku obnovu fasade, kreće se od 50.000 do 100.000 eura. Ograničavajući se samo na energetiku [bez vanjske obloge] potrebno je između 30.000 i 50.000 eura. Naravno, nije jednostavno izdvojiti ovolika sredstva, no moguće je ako se ide korak po korak, uz potporu Fonda i zahvaljujući uštedi koja proizilazi iz ulaganja.

Otkad imam fotonaponsku elektranu ne trošim više 1000 eura godišnje za struju već 100 eura. Tipična kuća troši oko 5000 kWh godišnje i plaća oko 5600 kuna (od čega je samo 2600 kuna za struju, ostalo je PDV, mreža, itd.). Međutim, ako proizvodiš za vlastitu potrošnju, trošiš 30% manje energije i ona je upola jeftinija.

Važna je također sposobnost pohrane struje, ne samo proizvodnja…

Kupio sam baterije na bazi slane vode, koje se lako recikliraju i, u kombinaciji s klasičnim baterijama, mogu izdržati 5000 pražnjenja/punjenja, tako da traju više od petnaest godina. Na ovaj način pohranjujem višak proizvedene energije i onda ga koristim noću, ili eventualno danju ako mi je baš potrebno.

U Hrvatskoj postoji burza električne energije (CROPEX ) na kojoj cijena energije varira, s dva pika u toku dana. Događa se na primjer da u 4 ujutro energija košta oko 50 eura, onda u 7 sati ide preko 200 eura, popodne cijena opet pada, da bi u 20 sati dostigla novi pik. Dakle, tokom noći napunim svoje baterije jeftinom energijom, onda je prodam ujutro kad cijena poraste. Potom tokom dana napunim baterije energijom koju proizvodi moja fotonaponska i prodam je uvečer kad je ponovo skupa. Na ovaj način zaradim oko 300-500 eura mjesečno.

Do kraja ove godine imat ću fotonaponsku elektranu od 15 kW, baterije koje mogu pohraniti 30 kW, dva eletrična automobila i dvije dizalice topline. Ovaj sustav omogućit će mi da budem potpuno samodostatan, čak i da prebrodim kritičnu fazu u prosincu kad nema sunca, a temperature siđu i ispod nule.

Fond još uvijek dodjeljuje sredstva koja ste maločas spomenuli?

Nacionalni fond stalno organizira natječaje s vrlo jasnim uvjetima. Za tipičnu kuću Fond pokriva 40% sredstava uloženih u energetsku učinkovitost, odnosno 60% za otoke i 80% za ratom razrušena područja.

Koliko kuća na otoku danas ima fotonaponsku elektranu?

Trenutno (podaci iz prosinca 2022.) na otoku ima 175 kuća s malim fotonaponskim elektranama, koje su uglavnom instalirane zahvaljujući sredstvima Fonda. Međutim, neke od ovih kuća nemaju baterije, tako da proizvode energije za samopotrošnju, a eventualni višak predaju u mrežu. S druge strane, u manjim selima brojne kuće nisu povezane na mrežu, ali imaju vlastite baterije. Očekujemo da će se do kraja godine broj kuća s fotonaponom udvostručiti.

U ovom kontekstu, koja je vrijednost zajednice?

Cilj je spojiti sve kuće s fotonaponom na pametnu mrežu i tako stvoriti energetsku zajednicu, kojoj teži i EU. U konačnici bi većina kuća trebala imati sustav od 10-30 kW ovisno o veličini stambenog prostora te električne automobile i pametne dizalice topline, a pojedine kuće imat će i baterije za pohranu. Također nastojimo razviti softver koji bi omogućio dodatno smanjenje cijene i potrošnje energije.

Ja bih se u ovom trenutku mogao i odvojiti od mreže, no uvijek je bolje surađivati. Mislim na suradnju na dvije razine. Prvo, trebali bismo imati velike fotonaponske elektrane: ja trenutno proizvodim energiju po cijeni od 42 eura po MWh, dok velike elektrane mogu proizvoditi za 25 eura po MWh. Drugo, treba stvoriti energetsku zajednicu.

Računati na energetsku zajednicu znači na primjer da ako neka škola ljeti proizvodi puno solarne energije, a ne troši je – s obzirom da je ljetni odmor – proizvedenu energiju može predati nekom hotelu. Onda zimi taj hotel, koji ne radi van sezone, može vratiti energiju školi. Evo još jednog primjera: kuće koje se koriste samo vikendom mogu predati energiju koju proizvedu od ponedeljka do petka nekoj tvornici ili stalnim mještanima. Glavna ideja je raditi na tome da stanovnici otoka, obični ljudi, imaju sustav koji će im omogućiti da budu energetski neovisni.

Koliko je Krk blizu da postane energetski neovisan?

Projekt energetske zajdnice odavno je pokrenut. Konačni cilj je imati na Krku 1000 malih individualnih fotonaponskih elektrana, plus dvije velike (i eventualno 100 srednjih), tako da možemo proizvoditi dovoljno energije za cijeli otok, uključujući prijevoz, dakle električne automobile i trajekte. Mještani bi tako imali pristup električnoj energiji po nižoj cijeni u odnosu na trenutnu, a ljeti bismo mogli prodavati višak proizvedene energije.

Po pitanju jednog postrojenja smo već dosta uradili. Ideja je izraditi veliku fotonaponsku elektranu od 10 MW na platou iznad Baške. Ovaj projekt je mogao biti prodat nekoj velikoj tvrtki, ali uspjeli smo nagovoriti gradonačelnika i vijeće da ga sami realiziraju: 2019. osnovana je tvrtka Otok Krk Energija 100% u vlasništvu općine, koja je u izradu projekta uložila vlastiti novac, uz sredstva iz EU fondova. Od države smo dobili 15 hektara na besplatno korištenje na 25 godina. Planiramo realizirati projekt u dvije faze (5 MW + 5 MW), financirajući prvu fazu kreditom, a drugu uključivanjem brojnih dioničara kroz energetsku zajednicu.

Županija je u prostorni plan unela pet velikih solara, po jedan na svakom otoku i jedan na kopnu. Projekti na Rabu i Lošinju su u fazi realizacije, na Cresu je projekt prepušten HEP-u, dok na kopnu radovi još nisu počeli.

Postoje i neke birokratske prepreke…

Hrvatska je napravila nekoliko grešaka u preuzimanju Direktive RED 2. Prvo, predviđeno je da energetska zajednica mora biti ograničena na područje jedne općine, dakle ne može obuhvatiti cijeli otok. Drugo, može biti priključena samo na niskonaponsku trafostanicu. I treće, mora biti neprofitna. Uz pomoć pravnika predložili smo niz izmjena zakona, tražeći od države da ispravi počinjene greške zbog kojih danas u Hrvatskoj još uvijek ne postoji nijedna energerska zajednica, dok ih je u Grčkoj preko šest stotina.

Koja je vrijednost energetskih zajednica?

Energetske zajednice su pokretač moguće energetske tranzicije koja bi trebala podrazumijevati dekarbonizaciju, digitalizaciju (zahvaljujući pametnoj mreži), decentralizaciju (mnogo malih prosumera) i demokratizaciju. Ovo je borba između velikih tvrtki i nas malih, običnih građana. Europska unija nastala je kao zajednica za ugljen i čelik, zar ne? Možda i mi [bivše jugoslovenske zemlje], kada bismo počeli više surađivati po pitanju obnovljive energije, ne bismo više tako često ratovati jedni protiv drugih. Ne moramo se nužno ponovo ujediniti, ali kroz suradnju možemo smanjiti tenzije.