Prolazeći s jeseni cestom koja od Trsta presijeca Istru te, ostavivši za sobom Rijeku, dalje vodi uz more, sve do Senja, pred očima se otvara svijet u kojem vrijeme kao da je stalo. Tek pokoji auto, unatoč blagom vremenu i visokim temperaturama ove neobične jeseni; polunapuštena mjestašca, gdje kuće i mali hoteli čekaju prazni sljedeće ljeto i poplavu turista koja će s njim doći. Uspinjući se vijugavom cestom koja od Senja vodi ka prijevoju Vratnik, koji se nadvija nad Jadranskim morem, ulazi se u kraljevstvo nepreglednih prostranstava: na širokom platou preko kojeg se prolazi prije dolaska do Plitvica vide se samo raštrkane kuće i slobodni konji koji pasu zajedno s kravama, ovcama i kokošima.

Nacionalni park Plitvička jezera izgleda sasvim drugačije nego proteklih mjeseci kada su ga posjetile tisuće turista. Magla se stopila s gustom tišinom strujanja potočnih voda i s hučanjem sveprisutnih slapova.

Smješten između planinskog lanca Male Kapele na zapadu i sjeverozapadu i Ličke Plješivice na jugoistoku, park je otvoren tijekom cijele godine. Ljeti je nevjerojatna gužva, dok se zimi park prazni, oblači bijelo ruho, a niske temperature slapove pretvaraju u graciozne ledene skulpture. Doduše – kako mi objašnjava Jasmina, turistička voditeljica u parku, koja me prati tijekom posjeta – proteklih godina razdoblje velike hladnoće trajalo je kraće zbog porasta srednjih temperatura.

Jasminina priča, koja nas prati tijekom petosatne šetnje i kraće vožnje brodom, otkriva mnogo toga što se ne može naći u turističkim brošurama, od brojnih anegdota do informacija o problemima s kojima se ovo izuzetno prirodno područje – proglašeno spomenikom UNESCO-ove svjetske baštine 26. listopada 1979. godine – danas suočava.

Glavni uzrok problema jeste spuštanje razine vode: u pojedinim dijelovima većih jezera – od ukupno osamdesetak, koliko ih je pobrojano u jednom nedavno provedenom istraživanju zahvaljujući satelitskim snimkama – dolazi do odumiranja sedre. Kako je objašnjeno na web stranici parka , upravo je specifičan biodinamički proces razvoja sedrenih barijera, pregradnjom prvotne riječne doline, stvorio preduvjete za nastanak jezera.

Sedra je porozna stijena koja nastaje sedimentacijom u vodi otopljenog kalcijevog karbonata pomoću biljaka, algi i mahovina. Spuštanje razine vode zaustavlja proces taloženja te, u odsustvu algi i mahovine, dolazi do sušenja i razgradnje sedre. Upravo zbog toga – objašnjava Jasmina – jedno od šesnaest većih jezera danas više ne postoji, dok se u pojedinim dijelovima parka primjećuju isušene sedrene barijere i manji odroni.

Međutim, opadanje razine vode, kako kaže Jasmina, ne može se objasniti samo smanjenjem oborina. Misli se – no više će se znati tek po okončanju istraživanja koja su u tijeku – da su potresi koji su se dogodili posljednjih godina napravili pukotinu duboko u zemlji. Istraživanja su se pokazala prijeko potrebnim radi očuvanja sedrenih barijera, koje su najvećim dijelom nastale prije 6000-7000 godina, dakle nakon zadnjeg glacijala, mada su neke mnogo starije sudeći po rezultatima nedavno provedenih analiza koje, kako stoji na službenim stranicama parka, “pokazuju starost od 250.000 – 300.000 godina (interglacijal Mindel-Riss) i od 90.000 – 130.000 (interglacijal Riss-Wurm)”.

Razni projekti financirani sredstvima iz europskih fondova također su bili usmjereni na zaštitu i očuvanje parka, uključujući floru i faunu okolnih šuma (naime, jezera zauzimaju svega jedan posto površine parka). Jedan od najnovijih projekata, u sklopu kojeg je krajem rujna održana javna tribina upravo u općini Plitvička Jezera, dio je programa "Razvoj okvira za upravljanje ekološkom mrežom Natura 2000" , koji je hrvatska vlada pokrenula u rujnu 2017., a koji je sufinanciran sredstvima Europske unije u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020.

Projekt predviđa izradu planova upravljanja velikim prirodnim područjima u zemlji, među kojima je i Nacionalni park Plitvice, s ciljem učinkovitog upravljanja šumskim ekosustavima i stvaranja novih programa zaštite te održivog razvoja. U sklopu projekta 2019. godine pokrenuta je interaktivna karta Bioportal , koja se neprestano ažurira, a koja obuhvata sva prirodna područja, uključujući ona koja je potrebno staviti pod zaštitu.

Posljednjih godina – objašnjava mi Jasmina tijekom naše šetnje – događaju se brojne promjene faune. Potom se saginje i pokazuje mi donji dio kore jedne bukve. Prije izvjesnog vremena ponovo su se pojavili dabrovi koji oštećuju koru stabala bukve, dovodeći do njihovog izumiranja. Rješenje za ovaj problem još uvijek nije pronađeno, s obzirom da je dabar zaštićena vrsta. Nadalje, dodaje voditeljica, tu je i pitanje risova. Prije nekoliko godina pojavili su se alohtoni risovi, a s njima i jedna zubna bolest koja je pokosila autohtone vrste risa. Nedavno je pokrenut program ponovnog naseljavanja zdravih jedinki risa, u nadi da će to dovesti do povećanja populacije ove vrste.

U parku su prisutne i druge velike zvijeri, poput medvjeda i vukova. Medvjeda ima tridesetak i mladuncima se odmah po rođenju stavljaju ogrlice s uređajem za praćenje radi promatranja njihovog kretanja i životnih navika. Kada je riječ o vukovima, prisutno je šest čopora, međutim njihovo ponašanje nedavno se promijenilo. “Svaki čopor – objašnjava Jasmina – uglavnom se kreće u točno određenim područjima Ličke Plješivice na granici s Bosnom i Hercegovinom. Međutim, od 2016. stalno i intenzivno prolaženje izbjeglica i granične policije kroz ove šume navelo je vukove da napuste ove krajeve i pomjere se prema jugu”.

Kada je pak riblja fauna u pitanju, prošle godine konačno je počela akcija uklanjanja alohtonih vrsta [žive vrste koje, zbog ljudskog djelovanja, obitavaju i koloniziraju područja izvan svog prirodnog staništa, op. ur.] iz jezerâ, uključujući riblje grabljivice koje su unesene na područje parka u vrijeme kada je lov još uvijek bio dozvoljen i negativno su utjecale na lokalne vrste.

Zadatak je povjeren grupi stručnjaka zaposlenih u parku, u suradnji s Zoologijskim zavodom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i projektnim partnerom Aquatica (Slatkovodni akvarij Karlovac): svakog mjeseca, po nekoliko dana, obavlja se izlov stranih vrsta (klen, štuka i kalifornijska pastrva) na Prošćanskom jezeru i okolnim vodotocima. Ulov se odvozi u Zagreb i njime se hrane životinje u Zoološkom vrtu. Cilj projekta je ponovno uspostavljanje prirodnog stanja vodâ i obnova populacije autohtonih ribljih vrsta do kraja 2022.

Ove akcije zaštite moraju uzeti u obzir ogroman godišnji priljev turista. Tijekom prve godine po otvaranju 1949., Nacionalni park posjetilo je tisuću posjetitelja, dok je 2019., prije pada posjeta zbog mjera sprječavanja pandemije Covid 19, broj posjetitelja dostigao dva milijuna. Upravo zbog toga, kako mi nagovještava Jasmina, planira se otvaranje trećeg ulaza u park kako bi se dolasci turista rasporedili na širem području.

Priljev turista je toliko velik da se kilometrima duge drvene šetnice duž jezera i jezeraca u Nacionalnom parku moraju mijenjati svakih osam godina. U pitanju je težak posao, jer radnici moraju na ramenima nositi potporne trupce i daske od pristaništa brodova ili stanica vlaka za interni prijevoz sve do mjesta sklapanja šetnica.

Ovome treba dodati posao stalnog održavanja desecima kilometara dugih planinarskih staza koje se protežu čitavim područjem parka pokrivenim šumama.

Plitvice posjećuju kako domaći tako i strani turisti, koji dolaze ne samo iz Europe, uključujući balkanske zemlje, nego i iz vaneuropskih zemalja. Neki dolaze da bi se ovdje vjenčali, kao što se nekada radilo. Naime, saznajem od Jasmine da su u razdoblju između 1968. i 1988. državne i lokalne institucije organizirale međunarodnu inicijativu koja je predviđala “grupno” vjenčanje na Velikom Slapu.

U stranim zemljama uključenim u inicijativu organizirani su natječaji s fotografijama zainteresiranih parova te bi publika birala par koji će predstavljati dotičnu zemlju na manifestaciji u Jugoslaviji. Nakon vjenčanja svi mladenci ostajali su na Plitvicama jedan tjedan, smješteni u kućicama izgrađenim upravo za tu namjenu. U sklopu inicijative vjenčalo se 177 parova. Park je i danas mjesto vjenčanja, posljednje je održano prije nekoliko dana, ali u pitanju su privatne ceremonije, ne radi se više kao prije rata. Jasmina tek ponekad spomene rat, objašnjavajući mi, skoro kao da se izvinjava, da ne voli pričati o ratu jer ga je preživjela kao djevojčica.

Međutim, tragovi rata još uvijek su vidljivi, svega nekoliko minuta vožnje dalje, u krajoliku u potpunom kontrastu s ljepotom parka koji je samo djelomično oštećen u sukobu, među ostalim zbog toga što je tijekom rata bio baza UNCRO-a, mirovne operacije Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj. Unatoč gustoj magli, duž puta dugog dvadeset kilometara koji od Plitvica, preko Ličkog Petrovog Sela, vodi do granice s Bosnom i Hercegovinom, u Izačiću, među obnovljenim i novoizgrađenim kućama, nemoguće je ne primijetiti ruševine obrasle grmljem i napuštene zgrade, bez prozora, izbušene rupama od bombi.